Protagonistica veća od predstave

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u suradnji s Hrvatskim domom, Vukovar: Lada Kaštelan, Adagio, red. Marina Petković Liker

• 
  
  Danas dramatičarke zauzimaju vrlo istaknuto mjesto u hrvatskom pisanju za kazalište, što nije bio slučaj u osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada se pojavila Lada Kaštelan i kada se u društvu i na sceni tek nazirao značaj feminizma i počinjala sagledavati posebnost ženskog pisma. Prisutnost tih elemenata uz ostale je vrijednosti tekstova pripomogla da se Lada Kaštelan vrlo brzo afirmira kao značajna i izrazito samosvojna autorica, pa je tako Adagio praizveden 1987. u kazalištu Gavella u režiji Boška Violića, a potom ga je i Eduard Galić adaptirao u televizijski film.
  
  Novu izvedbu Adagia režirala je Marina Petković Liker, a u njenom uprizorenju bitnu ulogu igra i dramaturginja Sanja Ivić, koja je i ravnateljica Drame zagrebačkog HNK, što vjerojatno ide prema još snažnijem naglašavanju ženskog autorstva. Predstava očito nije mišljena samo kao prilika da se vidi koliko taj tekst komunicira s današnjom publikom kojoj ni feministički elementi ni žensko pismo nisu novina, a kamoli provokacija. Značenje joj se nastojalo proširiti i povezivanjem sudbine Vukovara (otuda suradnja s Hrvatskim domom iz tog grada) i Albinonijeva Adagia u g-molu kojim predstava završava i koji joj je dao i naslov. Naime, većina skladateljevih djela bila je pohranjena u Dresdenu, jednom od gradova najteže stradalih u Drugom svjetskom ratu, ali ih je dobar dio ipak sačuvan, a ta najizvođenija njegova skladba rekonstrukcija je (dvojbene autentičnosti) muzikologa Gaziotta prema djelomičnom zapisu koji nikad nije viđen.
  
  Zato u scenografiji Ivana Dobrana pretežito bijelom pozadinom scene dominira velika crna pukotina koja sugerira i napukline u odnosima protagonista, a i ratna razaranja na koja mogu asocirati i kupovi knjiga složeni u prednjem dijelu pozornice kao biblioteka koju bi Ivo trebao odnijeti iz stana donedavne supruge, vizualno slična djelima spašenim iz ratom razorene knjižnice.
  
  Sve to nije bilo dovoljno za rješenje problema jedinog muškog lika predstave. Urednik Ivo, koji je netom napustio svoju četvrtu suprugu Vesnu, jer se zaljubio u sveučilišnu profesoricu Zoru, mogao je svojom površnošću, manipulativnošću i nerazumijevanjem žena biti svojevrsna začudnost u vrijeme praizvedbe, no danas se doima kao opće mjesto onog dijela feminističke literature koji muškarce tretira kao nižu vrstu. Zato Zijad Gračić u tumačenju te uloge i nije imao prostora za kompleksniju glumačku kreaciju te je ostao prilično blijeda epizoda.
  
  Ipak, relativno brzo postaje jasno da Adagio nije – kako se na početku čini – drama o trokutu, jer je ta ljubavna priča samo pokretač zbivanja koja su za dramu daleko važnija – promjena odnosa majki i odraslih kćeri kojima Ivo nije otac. Doduše, njihovi su očevi za Adagio toliko nevažni da se gotovo ne spominju čak ni u negativnom kontekstu. Mora se međutim priznati, kao vrijednost i teksta i izvedbe, to da tijekom predstave gotovo nikom od gledatelja ne smeta, pa čak niti ne dolazi do svijesti. Tekst višeslojno i vrlo uvjerljivo prezentira dva različita, gotovo komplementarna aspekta odnosa u kojima su, barem na početku, kćerke u sjeni odnosa majki prema njihovu partneru. Pritom se dva stana u kojima se radnja zbiva međusobno preklapaju i postaju jedinstveno prizorište u kojem su svi protagonisti neprestance na sceni, te mimikom i gestom povremeno reagiraju na zbivanja u onom drugom stanu u kojem se ne nalaze. Zato, unatoč uglavnom uobičajenom životnom govoru, scena Adagia postaje visoko teatralizirani prostor u kojem nije lako naći glumačka rješenja za uobličenje gotovo svakodnevnog dijaloga koji bi morao pronaći ravnovjesje između njegove realističnosti i naglašene kazališne iluzije scene kojom se protagonisti kreću i na njoj pokušavaju promijeniti svoje životne sudbine.
  
  U tom okviru možda je najteži zadatak interpretacija Vesne, koja nastoji izbjeći kliše bijesne ostavljene supruge i biti objektivna prema Ivi, svjesna njegovih slabosti, ali i bar nekih svojih nedostataka. Originalnost tog lika iskazuje se i u razumijevanju koje Vesna ima prema Miri, kćerki svoje suparnice. Vlasta Ramljak tumači Vesnu vrlo nijansiranim i naglašeno teatralizirano dojmljivo oblikujući kompleksnost te protagonistice sve do trenutka u kojem se otkriva da njezina trudna kći Maja nije samo brbljava trudnica koja količinom ubrzanog govorenja rješava neke nesigurnosti naizgled proizašle iz njenog stanja. Kada Maja otkriva da su te nesigurnosti zapravo plod toga što majku nikada nije zanimalo što ona misli ili osjeća, te da je zbog toga njen život promašen i nesretan, Vlasta Ramljak ne nalazi pravi glumački odgovor pa joj interpretacijska energija pada na tihu rezignaciju i mlaki pokušaj mijenjanja odnosa.
  
  Možda bi se moglo tumačiti i kako je u prethodnom, znatno većem i za nju znatno uspjelijem dijelu predstave, Vlasta Ramljak naglašenom teatralnošću interpretacije iskazala kako Vesna glumi i samoj sebi, a da u razrješenju konačno uspijeva vidjeti sebe onakvom kakva doista i jest, pa je zato i gluma suzdržanija i realističnija. Međutim, u tim trenucima ostaje u sjeni Olge Pakalović koja je od početka s iznimnom energijom glumila Maju tako da se činilo kao da svojom izvornom realističnošću izlazi iz okvira zamišljene iluzije scenskog prostora, a u tom konačnom raščišćavanju računa tolikom snagom i ekspresivnošću izbacuje iz sebe nesreću jednog tužnog mladog bića što o problemima sudbine dijela suvremenih mladih žena zapravo govori više no cjelina predstave.
  
  Ne bi pritom valjalo zaboraviti ni vrlo dobru Katiju Zubčić koja je na filmski način snažnom glumačkom osobnošću vrlo uvjerljivo odredila Zoru kao ženu koja je profesionalno na vrhuncu i toliko jaka da joj partner ne može određivati kako će organizirati svoj život, te bi tako bila gotovo idealna žena da njezin odnos prema već odrasloj kćeri Miri nije toliko i opsesivan i posesivan da sprečava ne samo Zorin ljubavni život, nego i odrastanje Mire koja je toliko ovisna o majčinoj ljubavi da ne prihvaća Zorino zanimanje za bilo koga drugoga. I to rušenje Zorina pažljivo građenog svijeta Katija Zubčić je odigrala iznimno uvjerljivom promjenom načina glume koji konačno otkriva protagonistkinjine duboke osjećaje, ali je, nažalost, Mirela Videk svela Miru na nedoraslu djevojčicu koja sve svoje emocije iskazuje tek pojednostavljenim protestima, vikom i uvrijeđenošću.
  
  To što tumači različitih likova u predstavi imaju i vrlo različite načine glume možda unatoč različitim dometima ne bi bio prevelik nedostatak da ih je redateljica Marina Petrović Liker uspjela inkorporirati u čvrstu i skladnu cjelinu koja bi osmišljeno uobličila odnos između protagonista čvrsto ukorijenjenih u svakodnevicu i teatraliziranosti prostora igre koji bi trebao zbivanjima dati složenija značenja i puni smisao. To se, nažalost, nije dogodilo, pa publika može uživati tek u ponekom vrijednom elementu Adagia, a posebice u izvanrednoj glumačkoj kreaciji Olge Pakalović.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. veljače 2011.

Piše: