Ljubav ubija

Akademija dramske umjetnosti, Zagreb, i Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Antun Šoljan, Romanca o tri ljubavi, red. Boris Svrtan

• Suvremeni klasik hrvatske (dramske) riječi Antun Šoljan jedno vrijeme je neopravdano izbivao s hrvatskih pozornica da bi u kratkom razdoblju zagrebački kazališni prostor bio obogaćen produkcijama čak dvaju njegovih djela: najpoznatijom radio-dramom Čovjek koji je spasio Nizozemsku i mudro skrojenom stihovanom Romancom o tri ljubavi. I dok je prva na kazališnim daskama nastajala uz poneku preinaku (Nizozemska je pretočena u aktualnu Europu) i poprilična iščekivanja kazališnog svijeta, druga je stvarana potiho, na Akademiji dramske umjetnosti kao diplomska predstava glumačke klase Borisa Svrtana. Vrijedna pažnje, što zbog ponovo oživljenih Šoljanovih stihova, što zbog zanimljive scenske realizacije, postala je u suradnji s KNAP-om repertoarna predstava.
  
  U središtu je radnje Romance o tri ljubavi ljubavni trokut gospe, sluškinjice i viteza, u kojem produhovljena gospina ljubav i čisto tjelesna služavkina do smrti iscrpu velikog ljubavnika viteza. Drama duhovito preispituje dva aspekta ljubavi: apstraktnost platonske ljubavi i stvarnost tjelesnih nesputanosti, dokazujući kako u teoriji savršen spoj umne i tjelesne strasti, u praksi, posebice ako se previše konzumira – ubija. Završna ironija ljubavne pretjeranosti činjenica je da vitez biva pokopan u ružičnjaku zajedno s gospom i sluškinjicom, koje ga prate i u smrti, da ih korijenje ruža ispreplete u vječni trio, odnosno da mu dame ni u smrti ne daju mira. U samom tekstu Antun Šoljan višestruko se poigrava renesansom i njenim kanonima, od same tematike, likova i međusobnih odnosa, do spoja nespojivog – visokog stila stihovanog izraza koji počesto iznosi niske, prvoloptaške duhovitosti.
  
  Boris Svrtan redateljsku je palicu maksimalno prikrio, na što ga je nagnao sam motiv nastajanja predstave, te se usmjerio na rad s glumcima. Scenski prostor oblikovao je na tragu tematskog trokuta, na centralnoj poziciji smjestivši blagovaonicu kao mjesto akcije, a na krajevima trokuta ružičnjak kao mjesto emocionalnih i krevet kao jasan aspekt tjelesnih uzdizanja.
  
  Jedan od početnih problema postavljanja Šoljanova teksta na scenu svakako je oživljavanje stihova. Glumački kvartet vrlo je uspješno izbjegao zamku prepuštanja ritmu i rimi stihova, nametnuvši im razgovorni ritam, diskretno zadržavši njihovu melodioznost. Maja Posavec i Mirna Medaković u likovima Gospe i Sluškinjice nisu u potpunosti uspjele naznačiti niti u kontinuitetu održati ključnu opreku duha i tijela. Posavec je Gospu na početku predstave omotala vrlo uvjerljivom razočaranošću i cinizmom koje će Vitezova pojava pretočiti u pomalo pretihu opijenost duha. Na trenutke bila je nesigurna u tekstu dok u suigri nije bila dovoljno usredotočena na sugovornike i pomalo odsutna, no niti to nije uspjelo zatomiti njen scenski šarm posebice primjetan u monološkim obraćanjima scenskoj praznini, odnosno publici. Lik Sluškinjice Mirna Medaković oblikovala je znatno plošnije na tragu zaljubljene šiparice. U prvom dijelu predstave nedostajao joj je otvoreniji mladenački bunt i zavodljivost koje bismo očekivali od u pravilu vrckastih renesansnih sluškinjica, no u drugom se dijelu, nakon stapanja s Vitezom, razigrala, okrenuvši lik u smjeru odgovarajuće lascivnosti. Bila je mjestimice (pre)bučna, ali ne i uvijek glumački uvjerljiva.
  
  Silvio Vovk oblikovao je Viteza energično i dinamično. Uvjerljivo je plesao između strastvene noćne i poetične dnevne ljubavi, naglašenu energiju s početka dozirano gaseći prema kraju, tek u duljim rečenicama gubeći dah. Kapelana u funkciji intimusa ostalim likovima, Damjan Simić oblikovao je naglasivši razočaranost i nezadovoljstvo uz dodatak ciničnog ravnodušja i diskretne ironije, prilagodivši nutrini izvanjsko pogrbljeno kretanje uz dodatak uvjerljivog šepanja. Iz tog nezadovoljstva i razočarenja na trenutke je vrlo uspjelo podcrtavao potrebu za životnom strašću.
  
  Važan element predstave bila je glazba koju potpisuje Boris Svrtan, a koja je vrlo uspjelo uranjala u predstavu, razigravajući je, naglašavajući i usmjeravajući. Glumci su je izvodili pomalo nazalno, ali nabijeno energijom i ritmom.
  
  Romanca o tri ljubavi zanimljiva je predstava kojom se profesionalnom kazalištu predstavilo četvero mladih, djelomično iskusnih i svakako zanimljivih glumaca koji, svaki na svoj način, posjeduju scenski šarm, ali i izvedbene slabosti na kojima trebaju naglašenije raditi kako bi se oblikovali kao kvalitetni glumci.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 27. veljače 2011.

Piše: