Dobra pitanja i površan teatar

Zagrebačko kazalište mladih: Mauzer (nadahnuto Grobnicom za Borisa Davidoviča Danila Kiša i Mauzerom Heinera Müllera), red. Borut Šeparović

• 
  
  Borut Šeparović u suradnji s dramaturgom Goranom Ferčecom na Sceni Miško Polanec zagrebačkog Zekaema napravio je ponajbolju hrvatsku predstavu u zadnjih nekoliko godina. Hrabru i provokativnu, živo zainteresiranu za društveni okvir, ali i intimne žarišne točke biografija samih glumaca, dramaturški pismenu i u izvedbenom smislu prilično nekonvencionalnu. U toj predstavi sudjeluju i pojedinci iz publike, igre identiteta glumca usmjeravaju na brze prijelaze iz lika u privatni diskurs, a u svemu tome neizbježna je i ne uvijek najuvjerljivija zgađenost izvođača načinom rada redatelja i dramaturga. Ne, ne pišem o Mauzeru, riječ je naravno o Generaciji 1991. -1995., prema kojoj se najnovija suradnja Šeparović – Ferčec – Zekaem, iako dijele sve navedene strukturalne osobitosti, doima tek kao blijeda sjena sjene. U Mauzeru Šeparović i Ferčec ponovno gađaju istu (sličnu) metu s istog odstojanja u želji za kreiranjem još jednog komornog bisera pod egidom pametno & provokativno, samo što u ovom slučaju sva dramaturška pamet i redateljska provokativnost nisu bili dovoljni da teorijski potentan materijal prijeđe meku granicu između školničkog dociranja i istinskog kazališnog čina.
  
  Tekstualna ishodišta Mauzera su jasna: s jedne strane igra biografijom komunističkog disidenta u romanu Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša, s druge opora studija kolektivne odgovornosti u revolucionarnim vremenima iz komada Revolver Heinera Mullera. Ispitivanje Borisa Davidoviča Novskog u Staljinovim kazamatima odvija se pred malobrojnom publikom, pod jakim svjetlom žarulje, a na mjestu optuženika izmjenjuju se gledatelji, koji na taj najneposredniji način bivaju upozoreni kako su određujuće koordinate pojedinih biografija tek labavi društveni konstrukt podložan beskonačnim manipulacijama.
  
  Pojedinačna ispitivanja nastavljaju se kviz-igrom detekcije, u kojoj se Zoran Čubrilo, Krešimir Mikić i Frano Mašković izmjenjuju u hladnim i isprekidanim svjedočenjima, pod strogim vodstvom distancirane moderatorice koju tumači Jadranka Đokić. Detekcija karaktera Borisa Davidoviča kontrastira se sličnom igrom u kojoj je glavni lik Ante Gotovina, pa se na taj način pomalo apstraktna i knjiška figura Kiševa revolucionara sukobljava sa stvarnom biografijom haškog optuženika i ratne ikone, a patetična retorika revolucionarnog zanosa bilo kojeg predznaka neminovno se ogleda u CV-u hrvatskog generala sumnjiva europskog pedigrea. Mauzer pritom dobro osmišlja pitanja, ali se ne trudi iz njih stvoriti teatar, nego ih pušta da poput dobro odabranih knjiških citata tek ovlaš dodiruju pažnju gledatelja, čije je aktivno sudjelovanje u predstavi ostalo na razini površnog trika.
  
  Poseban je problem i sad već akutno ponavljanje uvijek istog redateljskog postupka, u kojem glumac, revoltiran nedostatkom redateljeve vizije i zbunjen nedostatkom uobičajenih putova ka izgradnji uloge, izlazi iz lika i kao privatna osoba ograđuje se od papazjanije u kojoj je primoran sudjelovati. Zbunjenost kolektiva riječkog HNK-a u Frljićevu Turbo-folku (u kojem je Šeparović bio dramaturg) imala je snagu neočekivanog teatra u teatru, iskrene ispovijedi dječaka iz Generacije snažno su podcrtale besmisao jednog vremena, ali navučeni i preko volje izgovoreni privatni ekskursi Zekaemovih profesionalaca u Mauzeru zvučali su papirnato i monotono. Glumački ansambl Mauzera predstavljen je i sam se predstavlja kao kolektiv izvođača glumačkih radova, a cinizam koji neizostavno buja iz takvog eksplicitno izrečenog stava samo je još više ohladio izvedbu i ono malo energetskog naboja kanalizirao u destruktivni intelektualizam.
  
  Mauzer Šeparovića i Ferčeca predstavlja zanimljiv eksperiment u uspavanoj svakodnevici zagrebačke repertoarne baruštine, jer se unatoč svim nedostatcima iz petnih žila trudi postavljati uistinu bitna pitanja. Na primjer, pitanja koja naviru dok glumci ribaju hrvatsku zastavu uz monoton izvještaj o imenima civilnih srpskih žrtava iz vojno-redarstvene akcije Oluja. Sama činjenica da predstava s takvom scenom nije izazvala nikakvu sablazan u javnosti daje kakvo takvo jamstvo da je vrijeme nedodirljivih državotvornih svetinja napokon iza nas. Ali i upozorava teatarskog gerilca Šeparovića – vrijeme prvoloptaških provokacija je prošlo, treba kopati dublje!
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 24. veljače 2011.

Piše: