Iz šibenske kazališne i kino povijesti

Milivoj Zenić, Stari Šibenik: Kalama, skalama i butama, AGM, 2010.

• Zagrebački je AGM ujesen prošle godine izdao knjigu Stari Šibenik: Kalama, skalama i butama autora Milivoja Zenića, ravnatelja Gradske knjižnice Juraj Šižgorić, posljednju u nizu izdavačeva serijala o starim hrvatskim gradovima.
  
  Da bi ispričao priču o Šibeniku Zenić se uputio u šetnju njegovim "kalama, skalama i butama" (bute su nadsvođeni prolazi kroz kuće i komplekse kuća), a sve, naravno, u staroj gradskoj jezgri. Imenuje sve ulice i sve lokacije, a mnoge se zovu po ljudima ili događajima. Jedna od ulica u starom Šibeniku je i Ulica starog kazališta. Ona zaista izlazi na današnje kazalište, HNK Šibenik, koje, doduše, sa svojom 141 godinom već jest staro kazalište, no kazališna djelatnost postojala je u Šibeniku i daleko prije. Pa tako Zenić prepričava povijesne zapise o tome kako su u klaustru ženskog benediktinskog samostana sv. Spasa u današnjoj Ulici Božidara Petranovića (danas je to pravoslavna crkva Uspenija Bogomatere) redovnice benediktinke pripremale prikazanja o Tri kralja. Same su odigrale sve muške i ženske uloge i to odjevene „alla Croata” u momačkim odijelima, s turskim turbanom na glavi, jedna odjevena kao crnac i s premazanim licem, jedna još nezaređena djevojčica u talijanskom kaputu, svilenim hlačama, zlatnim lancem i gole glave... i sve tako dok nisu dobile zabranu vizitatora biskupa Bassa i zapovijed da se „drže klauzure, zazidaju portu kroz koju su odlazile u vanjsku crkvu i ondje brbljale“.
  
  Puno kasnije, točnije 1870. godine, u Šibeniku se otvara Teatro Mazzoleni, odnosno zgrada današnjeg šibenskog teatra. Podiglo ju je Društvo šibenskog kazališta a inicijator njegove gradnje i duša njegova djelovanja pedesetak godina je bio Paolo Mazzoleni. Jedan od najdarežljivijih donatora kazališta bio je poznati tenor Francesco Mazzoleni, a jednako je slavna bila i Ester Mazzoleni kći Paolova, operna diva europskih scena. Rad kazališta podupirao je i tenor Tito Schipa, a u više je drama 1887. godine na njegovim daskama glumila i Eleonora Duse.
  
  Zenić piše i o tome kako dvojica u trolistu starih šibenskih skladatelja, Ivan Lukačić i Julije Skjavetić imaju svoju ulicu u staroj gradskoj jezgri, a Ivan Šibenčanin nema. Ime Ivana Lukačića nosi i šibenska Glazbena škola. Lukačićeva je jedina poznata i sačuvana zbirka, piše Zenić, Sacre cantiones tiskana u Veneciji 1620, vrhunsko djelo hrvatske glazbene baštine. „O Ivanu Lukačiću snimljen je 1998. godine, o 350. obljetnici skladateljeve smrti, zapaženi dokumentarni film Davora Šarića U potrazi za Lukačićem u produkciji šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića“. U filmu je ispričana izvanredno zanimljiva priča o potrazi za jedinim sačuvanim primjerkom zbirke Sacre cantiones koji je pronađen 1935. snimljen na mikrofilmove koji su pak izgubljeni u vihoru Drugoga svjetskog rata i pronađeni tek potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća...
  
  Maleni trg iza Gradske knjižnice i Osnovne škole Fausta Vrančića nosi ime skladatelja Julija Skjavetića a on je svoje madrigale objavio u Veneciji kod izdavača Girolama Scotta. Nažalost, prva knjiga nije sačuvana a druga tek u fragmentima. Izgubljena je i Skjavetićeva druga knjiga moteta. Za Skjavetića Zenić piše da je bio bujne mašte, da je skladao duhovne ali i svjetovne skladbe te da su „dvije svjetovne gregeske skladane po tekstu erotskog sadržaja“.
  
  Zanimljiv je i dio o jednom suvremenom šibenskom skladatelju, Arsenu Dediću i njegovoj šemprešoli, staroj curi Anki Bulat. „Ta nesretno zaljubljena dama sa šeširom široka oboda i vrpcom na glavi, godinama je svakodnevno u šibenskoj luci obilazila pristigle brodove ne bi li susrela svojega kapetana, koji je nakon kratke romanse s Ankom isplovio iz šibenske luke i više se nije vratio niti joj pisao.“ Ili, što bi Arsen rekao: „Posli podne u pet ura / i sad stoji iza škura / i u porat uvik gleda / ona ista stara cura / Za ruglo bi bila svima, zato jer je bila sama“.
  
  Piše Zenić i o šibenskim kinematografima. Na uglu Nazorove i Ulice fra Stjepana Zlatovića bilo je nekadašnje kultno šibensko kino Tesla. „Osnivač i vlasnik bio je Ivan Fulgosi, koji je 1921. kupio skladište obitelji Feruci i preuredio ga za kino, davši pri tom zgradi secesijsko pročelje. Poslije 1932. u kinu je prvi put prikazan tonski film. O ovome šibenskom kinu Paradiso pisalo je nekoliko autora, ali iza domaćeg amarcorda sjena je tragične sudbine vlasnika kina, šjor Đove, kojemu je komunistička vlast kino nacionalizirala“ – piše Zenić. Inače, o kinu je, podsjeća autor, pisao i Igor Belamarić koji kaže: „Moglo bi se reći da je kino Tesla bilo i jedino u Šibeniku sve do pred Drugi svjetski rat kad se za projiciranje filmova počelo koristiti i Kazalište, usporedo i dvorana Orlića. Pa i svojim repertoarom – ljubavnim, povijestnim, pustolovnim, gangsterskim, kaubojskim filmovima – bilo je privlačno najvećem broju građana.“ Citirajući Belamarića Zenić detaljno informira današnje Šibenčane o tome kako je izvana i iznutra izgledalo to staro šibensko kino i što se u njemu zbivalo, a evo o tome i još malo citata Igora Belamarića: „Naime dobro je poznato što se u kinu događa kad nahrupi masa, npr. kad se daje kaubojski film, ili kad šjor Đovo odugovlači, odgađa početak filma jer želi da se kino napuni do kraja, pa se onda čuju prosvjedi: doli Đovo, fora Đovo. Uz to čuju se i opaske kako će „skratiti perikulu“, odnosno „ukrasti“ od filma tako da manje traje. Pojačava se komešanje, stolice škriplju, poneka napukne i uruši se.“
  
  Zenić piše i o prvom šibenskom kinematografskom poduzeću The Edison kinematograf, koji je utemeljio trgovac i tiskar Ugo Fosco. „Prva se „pokušajna predstzava kinematografa“ s „raznovrsnim zabavnim i poučnim programom“, kako izvješćuje 1908. šibenska Hrvatska rieč, odigrala u šibenskom kazalištu, ali je, zbog sve većega posjeta i neprikladnosti kazališnog atrija, Fosco uskoro prizemlje i prvi kat u Pribislavićevoj ulici adaptirao u dvoranu s balkonom za „činematograf“ kapaciteta stotinu gledatelja. Kino je ljeti radilo u baraki podignutoj na obali ispred Hotela de la Ville (kasnije hotela Krka, op. a.). Ugašeno je poslije Prvoga svjetskog rata, ali je dio njegove opreme koristilo, za projekcije u kazalištu, novo kino Balkan, koje je poslije Drugoga svjetskog rata djelovalo pod imenom kino Sloboda u Katoličkom domu (opjevao ga i Arsen Dedić op. a.). Foscovo je kino od tridesetih godina prošlog stoljeća imalo, kao i kino Tesla, utemeljeno 1921, tada suvremenu tonsku opremu. Uostalom, Hrvatska rieč i za prvu kinoprojekciju 1908. naglašava: „Kinematografski stroj je najnovijeg sustava i projektira slike, koje se odlikuju čistoćom, bistrinom i svjetlošću. Titranje prizora dobrano je uklonjeno, pače ima časova kad ga se i ne zamjećuje. U intervalima ili preko predstave udara električni glasovir vlasništvo g. Crljenka.“
  
  U šibenskoj kinoprikazivačkoj djelatnosti, piše Zenić, nije se vodilo računa samo o kakvoći projekcije nego i čudoređu. Kad su prikazivali film o atentatu i pokopu Franje Ferdinanda pazilo se da se kakvim komercijalnim sadržajima ne bi oskrvnula „pijetetska čuvstva pučanstva“. „Uzbuna je bila“– piše Zenić – „i oko prvog filma s tangom, koji su mogli pogledati samo stariji od šesnaest godina. Mlađi od te dobi mogli su gledati samo projekcije prije 20 sati, a oni ispod četrnaest godina nikoje, što su strogo kontrolirala dvojica općinskih „organa reda“.
  
  Svakako, prva projekcija filma u Šibeniku održana je 20. veljače 1897. no to su Šibenčanima upriličili putujući kinooperateri, a projekciju je vidjelo čak 248 gledatelja. Zbog dvominutnog filmskog zapisa Šibenska luka 1904. Šibenik je značajan i u povijesti hrvatske kinematografije. Dugo se, naime, mislilo da je to prvi film snimljen u Hrvatskoj. Film je dokumentaran i zanimljiv po panoramskoj snimci luke i života uz nju. Dugo se smatralo da je materijal snimio Stanislav Noworty, hrvatski snimatelj poljskog porijekla, a onda je otkriveno da je to samo fragment iz filma Krunisanje kralja Petra I. Karađorđevića i putovanje kroz Srbiju, Novi Pazar, Crnu Goru i Dalmaciju engleskog snimatelja Franka Mottershowa iz 1904. godine. Enes Midžić je 2005. godine otkrio sedam kratkih filmova o austrougarskoj mornarici snimljenih u Šibeniku i Puli i zasad su to prvi filmovi snimljeni na hrvatskom tlu, a snimio ih je član Društva Lumiére Alexandre Promio 1898.

  Malo je koja knjiga posvećena nekom gradu, njegovim spomenicima, prošlosti, povijesnim detaljima, gradskim sadržajima, ljudima, djelatnostima, anegdotama, pričama i legendama tako čitka i pitka kao Zenićeva o Šibeniku. Zapravo je fascinantno kako golemo znanje o gradu i svemu što je gotovo itko ikad o njemu i njegovoj kulturnoj i svekolikoj povijesti i prošlosti napisao, tako i vještina kojom Zenić to prepričava i kompilira.
  
  © Jordanka Grubač, KULISA.eu, 2. veljače 2011.

Piše: