Privid satire

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Antony Jay – Jonathan Lynn, Da, ministre, red. Zoran Mužić

• 
  
  Britanske televizijske serije Da,ministre (22 epizode, 1980– 1984) i Da, premijeru (16 epizoda, 1986–1988) scenarista Anthonya Jaya i Jonathana Lynna postigle su senzacionalan uspjeh i kod kritike i kod gledatelja (među inima i naših), te se još uvijek drže najuspješnijom televizijskom političkom satirom svih vremena. Ne samo da su bile prikazivane u velikom broju zemalja, nego su doživjele i brojne televizijske adaptacije i lokalizacije od Švedske i Portugala do Indije. Reklo bi se stoga da su idealan poticaj i predložak za vrhunsku komediju zagrebačke Komedije. No, da prebacivanje televizijskih uspješnica na pozornicu kao i ostala adaptiranja djela iz jednog medija u drugi naizgled blizak ili sličan nisu jednostavna pokazuje činjenica da u četvrt stoljeća od nastanka ovih hit-serija gotovo da i nije bilo kazališnih verzija, te da su Jay i Lynn (koji su obojica imali i niz kazališnih, a Lynn i filmskih uspjeha) tek prošle godine napravili kazališni komad Da, premijeru samo nadahnut serijom, ali bitno promijenjen i osuvremenjen.
  
  Ipak u Komediji su se odlučili za češki predložak (doduše bez navođenja imena adaptatora) prema prvoj seriji Da,ministre (aktualiziranoj odnosima britanske vlade prema EU), pa je tekst s češkog prevela Dagmar Ruljančić. Zbog tog dvostrukog prebacivanja iz jednog jezika u drugi kao i uvjerenja redatelja Zorana Mužića da „kada se počne igrati tekst, to nije težak problem. Treba samo slijediti misao izrečenu u tekstu“, izgubljena je jedna od bitnih vrijednosti originalne televizijske  serije – virtuozno napisan dijalog s brojnim neočekivanim obratima i originalnim humorom.
  
  Niti hrvatski adaptator češke adaptacije engleskog originala nije naveden, pa preostaje jedino nagađati da li su to redatelj, prevoditeljica ili možda oboje. Pritom naš tekst ima bar jednu važnu preinaku – ministar koji će na kraju postati i premijer pretvoren je u ženu. To bi se možda moglo shvatiti kao specifično naša satirična žaoka da radnja ipak ne ostaje u Londonu, a i redatelj naglašava da je povod toj promjeni tek dobivanje punoće odnosa. Međutim, u ponašanju službenika državne uprave ne vidi se da oni ministricom manipuliraju uspješnije zato što je žena, dok bi njezin karikaturalni suprug zahvaljući interpretatoru Davoru Svedružiću mogao djelovati životno uvjerljivo i povremeno zabavno kada bi se moglo povjerovati da bilo koja britanska političarka ima za partnera muškarčinu iz ovih krajeva.
  
  Jedan od bitnih problema predstave ipak po svoj prilici proizlazi iz češke verzije Da, ministre. Naime, svaka od epizoda televizijske serije fokusirana je na neki konkretan slučaj ili situaciju u kojima ministar barem na početku nastoji ostvariti ideje s kojima je iz oporbe došao na to mjesto (služiti dobrobiti svih građana, a posebno srezati nepotrebno trošenje i rasipanje sredstava poreznih obveznika), ali se ne uspijeva oduprijeti moćnom tajniku u ministarstvu i miri se s njegovim spletkama, te na kraju počinje i sam brinuti jedino o vlastitom probitku. U seriji se postupno iz niza takvih epizoda kroz vrlo nijansirano oblikovanje protagonista i njihovu izvanrednu glumu otkriva slojevitost odnosa između birokracije i svake nove političke ideje, ma koliko ona bila pozitivna. Zato se iza svih formalno učtivih, a smisleno potpuno apsurdnih dijaloga skriva bespoštedna borba za vlast. Državni službenici svoje poznavanje podataka koriste da bi manipulirali ministrima i ostalim nositeljima političke vlasti i tako sačuvali postojeće stanje i zadržali svoju poziciju skrivenih, ali pravih moćnika.
  
  Ova predstava, međutim, odabrane punokrvne i samosvojno zamišljene epizode koje svojim zapletima otkrivaju punoću osobnosti protagonista, a istodobno i mehanizme funkcioniranja vlasti, svodi na suhe i beživotne ilustracije gluposti vlasti koja se tako ne čini nimalo opasnom, pa se gube i najvažniji elementi satire koja je ionako ublažena time što se sve to zbiva u dalekoj Velikoj Britaniji s kojom i mi imamo nekih sličnih političkih problema od kojih je u predstavi najnaglašeniji problem dopuštenja EU za proizvodnju tradicionalnog domaćeg jela – britanske kobasice.
  
  Uz to se, nažalost, od britanskog ugođaja na pozornici Komedije mogao vidjeti znatan, povremeno i uspio trud Saše Bunete kao glavnog antagonista – stalnog tajnika u ministarstvu, da ponašanjem i uvjerljivim izgovoranjem nevjerojatnih objašnjenja besmislenih ili štetnih poteza ministarstva asocira na tipičnog uštogljenog britanskog birokrata. No, niti je Buneta nastojao razraditi ine karakteristike svoje uloge niti su ostali članovi glumačkog ansambla obraćali pozornost na nacionalnost likova koje su tumačili. A kako su tekst i Mužićeva režija radnju i likove koristili samo poput ilustraciju karikaturalne slike politike, to su glumci oblikovali svoje uloge kao jednodimenzionalne karikature.
  
  Tako je tajnik vlade i najmoćniji birokrat u interpretaciji Damira Lončara vukao sve konce iz pozadine kao razbibrigu između gutljaja viskija kojima se posvećivao češće i s više strasti, a Igor Mešin je kao ministričin politički savjetnik djelovao poput nekog našeg nesposobnog oporbenog mladca koji se stalno uzrujava nad pokvarenošću birokracije, a pritom ne može mirno uobličiti niti jednu rečenicu, a kamoli smisliti neku alternativu. Goran Malus je kao ministričin osobni tajnik jedini uspijevao uvjerljivo izraziti neke emocije u podršci ministrici od koje sa žaljenjem odustaje pod prijetnjom da će mu takav stav ugroziti dobro plaćeni službenički položaj. Zato, međutim, izgleda kao da je zalutao iz neke druge predstave, jer u ovoj nema nikoga drugog tko o sebi razmišlja kao o ljudskom biću. Ponajmanje je takva ministrica koju Mila Elegović tumači kao jednu od niza svojih scenskih naivki ne vodeći nimalo računa o tome da naivnost u politici ipak ima svoje posebnosti.
  
  Tako od satire nije ostalo mnogo, a nije ni moglo, jer u nas ne postoji sukob između birokracije i političke vlasti. Službenici državne uprave uglavnom niti nisu izabrani zbog svog profesionalnog znanja, nego – zna se – zbog političke podobnosti, pa će se možda usuditi suprotstaviti jedino kada na vlasti bude opcija koja nije njihova. A to što su neki viđeni političari nakon premijere bili zadovoljni i izjavljivali kako viđeno jest smiješna slika upravo naše političke situacije može se objasniti njihovom sklonošću da za svoje pogreške optuže nekog drugog, pa makar i onog koji radi po njihovu nalogu. A predstava koja dobiva (jedino) takve pohvale zaista se ne može zvati satirom. Bilo je to tek žalosno prisjećanje kako je politička satira nešto drugo, nekad viđeno u sjajnoj britanskoj seriji istog imena.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 15. veljače 2011.

Piše: