Ponižavanje publike pod koprenom intelektualizma

Hrvatsko narodno kazalište Split: Sanja Ivić, Tartuffeerie, red. Goran Golovko

• 
  Treća ovosezonska premijera u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu Tartuffeerie dramaturginje i autorice Sanje Ivić i u režiji Gorana Golovka uprizorena je 1. veljače 2011. Riječ je o drugonagrađenom dramskom tekstu koje je Stručno povjerenstvo Nagrade za dramsko djelo Marin Držić za 2009. godinu obrazložilo riječima: "Molièreova komedija o licemjernom uljezu i obiteljskom sukobu poslužila je Sanji Ivić kao ishodište za eruditski, virtuozno ispjevani tekst o kazalištu jučer, danas i sutra. Njezina 'predstava u kojoj ne manjka čudesa' beskrajno je duhovita, zaigrana i razigrana tročinka, u kojoj autorica manirom rasne komediografkinje i vješte stihotvorke iskazuje svoju ovisnost i ljubav prema glumištu i glumcima.“ Tako se je u kazališnoj knjižici publika mogla informirati da će nazočiti „predstavi o predstavi“, koja je „prava posveta Kazalištu“, a Dubravka Lampalov, bivša ravnateljica splitske Drame, naglasila je kako će se „univerzalnost“ ovoga inspirativnog teksta vjerojatno potvrditi i kroz druga redateljska čitanja „u onim zrelim kazališnim sredinama koje umjetnička djela ne doživljavaju kao potrošnu robu, inkonzumiranu već praizvedbom“.
  
  Nadalje, u toj sasvim lijepo dizajniranoj brošuri prepunoj intelektualnih dosjetki citiran je i zapis iz autoričine knjige Jesetre drugorazredne svježine u kojem Sanja Ivić odgovara na pitanje Što je to teatar?: „Kula babilonska sazdana od: taštine, talenta, mašte, mode, intriga, ogovaranja, povjeravanja, dobronamjernosti, glasnih tračeva u buffetu, tihih ispovijedi u kulisama, naivnosti, ekstrakta zloće i zlobe, pljuska nepatvorene dobrote, histerične sreće, ranjivosti, djetinjarija, nervnih slomova, kratkih ljubavi, dugih rastanaka, najtajnijih zakletvi, najjavnijih tajni, nediscipline, lijenosti, luđačkog posla, zabranjenih dodira u mraku, ruža u garderobama, cigareta u kostimima, vegetiranja poslije premijere, smrtnog straha pred izlazak na scenu, panike na generalnim probama, lomova duše i tijela, neostvarenih nada, neutaživih ambicija, gorljivih uvjeravanja, tanane diplomacije, kombinatorike i komunikacije; samoće i straha, zabave i užitka, ljenčarenja i dokolice, jurnjave za ulogama, bježanja od iskrenosti, šamaranja istinama, strasnih iluzija i velikih razočaranja, nemušte tjeskobe i rada, rada, rada sa samim sobom i s onim drugima.”
  
  Potom, u tome tekstu naslovljenim parafrazom jedne Shakespearove maksime Teatar je mjesto gdje se lijepo laže, a što kaže i Dorina jedna od glavnih likova u drami Sanje Ivić, piše nadalje: „Upravo je u ovom slapu emocija i iskustva autentičnoga kazališnog čovjeka koji odgovara na pitanje – Što je teatar? – sadržana kičma priče Tartuffeerie, njezino mišićno i vezivno tkivo, krvožilni sustav sa srcem na čelu i cerebralni sustav na čelu s mozgom. Komad Tartuffeerie položen je na prostor kazališne scene: desetero glumaca, redatelj, dramaturginja, inspicijent i šaptač pokušavaju tri tjedna prije premijere postavljati Molièreova Tartuffea. Čeka ih, dakako, veoma neugodno iznenađenje. Dramska lica u Tartuffeerie Sanje Ivić gotovo su ista koja i kod Molièrea, ali njihove su funkcije, dakako, trik. Dramska lica Tartuffeerie na scenu sada i ovdje sa sobom donose tematski nazivnik svevremene kazališne stvarnosti: počev od borbe s vlastitim egom, pa sve do odnosa umjetnika i vlasti. Uz gornji popis (Što je teatar?) sada valja pridodati i dramske konflikte ili naznake istih što proizlaze iz: preotimanja uloga; iz nadmetanja u glumačkome umijeću; iz stalnih sukoba umjetnika i uprave; iz zanemarivanja jednoga glumačkog jubileja; iz zavođenja redatelja; iz uspostavljanja i rušenja hijerarhije personala i umjetnika što se svakodnevno zbiva na obostrano zadovoljstvo; iz glumačke utrke za snimanjem sapunica; iz problema redatelja koji rade dvije predstave istodobno; iz problema što proizlaze iz bezočno izrečene laži: Teatar mi je uvijek na prvome mjestu, a pritom nitko ne pocrveni; iz potpune nesposobnosti za zauzimanjem hrabrog, etičkog stava u obrani drugog…“
  
  Čini se kako nakon svih ovih riječi kazališnom kritičaru ne preostaje ništa drugo, nego da parafrazira ove apologetski intonirane kazališne floskule, pa da pripomogne da se uz efektne fotografije proslavi još jedna hrvatska premijera i praizvedba domaćeg teksta. Pa, zašto da parafraziramo, kad možemo citirati. No, ipak… Nećemo ni parafrazirati ni frizirati!
  
  Pretenciozne deklaracije namjera
  
  U Splitu na premijeri drame Sanje Ivić ugledali su se prizori ispraznosti i čemera te prepoznale sve najakutnije slabosti hrvatskog glumišta. Jer suvremeno hrvatsko kazalište nerijetko pati upravo od pretencioznih i prejakih, a navodno intelektualnih deklaracija njegovih namjera, od iskaza njegovih aktera. Upravo to vidjelo se savršeno dobro na splitskoj praizvedbi dramskog teksta Sanje Ivić Tart-uf!feerie. Po ničem Sanja Ivić na splitskoj pozornici nije pokazala da je, kako ju je predstavio prošlogodišnji žiri državne nagrade Marin Držić, rasni komediograf. Proglašavati i samoproglašavati dramsko stvaralaštvo Sanje Ivić vrlo važnim za aktualno hrvatsko glumište stvar je neprilična i svi koji su u tomu posljednjih tjedana sudjelovali trebali bi osjećati neugodu. Ne živimo više u vrijeme Ljudevita Gaja kad se svaka hrvatska rima slavila jer je doprinosila hrvatskom postojanju. Danas takav stupanj afirmativnosti nije poželjan i dapače - društveno je štetan. Evo jednog od primjera stihovanja Sanje Ivić: „No, / ja zaista ne znam što joj frizer radi / ali kosu njenu on odavno ne gladi, / nego pitaj boga kud' mu škare lete, / pa kad šiša brzo, valjda sav se splete / i onda reže, reže, bez straha i mane, / dok odjednom, zbunjen, nad travnjakom ne stane.“
  
  Dovoljno je samo spomenuti da ovaj nagrađeni tekst u svom rimariju i to nikako u ironičnom kontekstu ima rimu Hamlet / omlet koju je redatelj iz samilosti prema autorici ipak izbacio iz izgovorene teksture.
  
  Hrvatsko glumište može imati ozbiljnih problema ali njegova publika i kritička javnost nisu posve izgubili razum pa da ističu kako je svoj scenski galimatijas, a još i više njegov strašan rimarij od devedeset stranica marljiva autorica proizvodila tijekom čak petnaest godina. Nagraditi dramski tekst Sanje Ivić o nekom navodnom kazališnom ansamblu i njegovim nevoljama na državnom natječaju znači ne znati što je dobar kazališni tekst. Jer dugo već nije ispisano toliko banalnih i rubno nepodnošljivih rima u navodno Molièreovu stilu i stihu, dugo već nije jedno od najvažnijih djela svjetske dramske baštine javno osramoćeno navodnom teatralizacijom fiktivnog ansambla koji bi imao problema da odigra i izvornik Tartuffea a ne da se muči s navodnom dramatizacijom samo njima poznatih tajni svoga zanata, svojim emocionalnim problemima i valjda društvenom krizom na koju je autorica htjela upozoriti.

  Naravno, za vrijeme splitske izvedbe kao i kod čitanja teksta Sanje Ivić nitko neće osjetiti ništa više osim revolta što se književni medij i dramski rod još jednom u Hrvatskoj koriste za ovakav stupanj diletantskog poigravanja. Može splitsko kazalište biti na rubu provalije, može imati krizu uprave ali nije ipak splitska kazališna publika zamorac jednog nemuštog književnog duha koji se na premijeri koristio dobrom scenografijom (Marin Gozze), bogatim kostimima (Marija Žarak) pa čak i začuđujuće motiviranim ansamblom da dva sata niže bedastoće. Netko je u publici morao ustati usred ove predstave i reći dosta je, nemojte mučiti ni nas s ove strane rampe, a ni glumce koji kao pučkoškolci na sceni moraju izgovarati rimarij tipa: lupa / stupa, porculana / stana, bijaše / jaše, ide / dide, desno / tijesno, malo / stalo, škara / dara, jao / ugledao, uma / kuma, rodi / vodi. Sasvim je svejedno koje stihove citirati, dovoljno je nasumice izabrati citat tipa ovoga:
  
  DAMIS:
  E, dragi moji! Da ne bi! Sad je dosta!
  Pa to su, to su... dva sklupčana gosta!
  Dvoje u klinču, polu-goli, da, da, molim!
  Isuse! Ja svašta u životu volim
  vidjet! Oni se... ševe! Pardon-vode ljubav!
  Tako dakle! A što sam ja, je li? Gubav?!?
  Danas je ipak prošlo vrijeme takvih javnih verbalnih ispada jer oni kojima bi bili namijenjeni nisu ih dostojni. Oni kojima bi bili namijenjeni su zalutali su u svijet duha, progutala ih je mašinerija jedne opće neduhovnosti kojoj su postali vrlo zahvalni akteri i pred kojima su stavili masku navodnog intelektualizma i neshvaćenosti. Upravo iz tog arsenala nesporazuma stiže jedna anegdota što ju je plasirala Sanja Ivić u brojnim najavama ove premijere. Naime, općinstvo je, kad se radi o izvedbama novih domaćih tekstova, željno vijesti: nekako se u nas uobičajilo upravo nestašicu domaćih autora prepoznavati kao razlog opće kazališne krize. Zbog toga je Sanja Ivić žednima informacija ispripovijedala navodno gotovo zaumni događaj koji joj se dogodio kad je nju, dobitnicu druge alias drugo-treće državne nagrade, osobno nazvao ministar kulture Božo Biškupić i dok joj je on tu vijest priopćavao ona je bila ni manje ni više nego pred kućom velikog ruskog disidenta Bulgakova. U njoj su se tada probudile asocijacije na osobne kazališne početke, kad je surađivala u Majstoru i Margariti, sjetila se ona đavolskog Wolanda ali jedino čega se nije sjetila pred kućom velikog Bulgakova bilo je da je upravo on napisao jednu izuzetno važnu dramu o Molièreu, dramu Gospodin Molière koja se Staljinovoj vlasti nije baš sviđala.
  
  Sanja Ivić piše drame koje se svakoj vlasti sviđaju čak i kad navodno u svom tekstu govori o rušenju i zatvaranju kazališnih zgrada. Čak ni tada kad se na filmskom platnu ruše kazališne zgrade koje zločesta vlast zatvara, neće njezina drama smetati nikome. Kako bi smetala kad je ona pod koprenom intelektualizma upravo sakrila teret najprizemnijih emocija i kad je time ostvarila cilj koji svaka vlast voli. Naime, kad je ponizila publiku, u ovom slučaju splitsku publiku kao i splitski kazališni ansambl do točke na kojoj bi bilo dobro da se ova drama deklarativno skine s repertoara, zabrani zbog nonsensa koji ju je stvorio i da se one dvije planirane izvedbe i njihova publika poštede daljnjeg sramoćenja zdravog razuma. I to je puna istina ove splitske praizvedbe koja ne samo da nije otvorila temu o zatvaranju kazališta, nego je svojom praizvedbom gotovo zatvorila ovo kazalište. Koliko god da je splitska publika pokazivala razumijevanja za kulturnu, ekonomsku i nevjerojatno mnogo puta spominjanu krizu, ovoga puta ipak nije mogla ne vidjeti gologa cara. Kazališni gledatelj može pokatkad zatvoriti oči pred prosječnim ansamblom, pred jeftinom scenografijom, pred mlakom režijom, ali naprosto ne može izdržati nepostojanje temeljne kvalitete dramskoga teksta koji se u javnosti čestim spominjanjem nagrađenosti fakturirao kao jedini razlog ove izvedbe.
  
  Spašavanje izvornim molijerovskim elementima
  
  Naime, ipak na kraju treba spomenuti da je Golovkova režija ovoga potpuno neprimjerenoga dramskoga teksta donekle uspjela zahvaljujući molijerovskim aluzijama – dakle impregnacijom molijerovskih elemenata komedije dell'arte i farse, dodavanjem plesnih i pjevanih elemenata (opet aluzija na Molièreove drame-balete) – uspostaviti kakvu-takvu koherentnost, da je scenografska dosjetka s predimenzioniranim kazališnim stolcima izvrsno podcrtala onu Bogatiryjevu tezu o mnogoznačnosti scenskoga znaka koji je ovdje ujedno teatar/uprava/vlast, a da su glumci koji su tumačili dvostruke uloge glumaca i molijerovskih likova unijeli mnogo energije u utjelovljenje tog nažalost bijednog teksta: Damis (Goran Marković), Dorine (Ksenija Prohaska), Cleante (Robert Kurbaša), Orgon (Filip Radoš), Krojač (Nenad Srdelić), Mariane (Anastasija Jankovska), Valere (Vicko Bilandžić), Elmire (Tatjana Jovanović), Tartuffe (Nikola Ivošević), Gospodin Loyal, redatelj (Marko Petrić), Inspicijent (Josip Zovko), Dramaturginja (Bruna Bebić), Šaptačica (Nives Ivanković). Stoga je paradoksalno ova neuspjela premijera potakla kazališne gledatelje da ipak pogledaju s onu stranu kazališnoga zrcala i uoče svu težinu glumačkog poziva.
  Drama Tartuffeerie koja je htjela problematizirati i rastvoriti život s onu stranu kulisa prikazala je glumca kao infantiliziranu marionetu koja djeluje na končićima svoje taštine, koja u stilizaciji svojega stvarnoga života iskače iz vlastite kože na svaku njoj usmjerenu nepoželjnu riječ. Dramaturginja je ovdje frivolno lice, redatelj je karikirana budala i teško da se može sabrati malo ljudske pameti iza kulisa, na glumačkim probama. Sve to je rečeno u tekstu Sanje Ivić, u kojem su stvarne duše teatra Šaptačica i Inspicijent. Sve su ostale duše rasprodane po udvostručenim režijskim poslovima, sapunicama i instant projektima. Sve je to rečeno u visoko stiliziranoj glumi, jer je stilizacija jedina mjera prema kojoj je pročitan tekst slavnoga francuskoga komediografa Molièrea.

  Za Sanju Ivić čitanje Molièrea čitanje je precioznosti koja je sada glumčeva osnovna karakterna odlika, ali i svih ostalih likova pa su po sceni besmisleno raspršene kaćiperke koje kokodaču rimovane besmislice. Tu je jedino Tartuffe etičko lice koji u beskrajno banalnim rečenicama raspršuje navodnu hipokrizijsku pjenu dvostrukih morala. Stoga osim lošega jezika i strašnoga rimarija ova je drama i na idejnome planu pamflet o glumčevu životu koji je malo glup, malo tašt i puno prodan. Ovo je pamflet usmjeren protiv kazališnoga života, jer, prema čitanju Sanje Ivić Molière nije imao problem s Vlašću i prokazivanjem, nego s vlastitom glupošću.

  © Viktoria Franić Tomić, KULISA.eu, 2. veljače 2011.

Piše: