Predugi i površni igrokaz bez ritma i fokusa

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ivica Boban, Zagorka, red. Ivica Boban

• Drama o Mirjani i ovima oko nje Ivora Martinića u režiji Anje Maksić Japundžić stidljivo je najavila slabašnu ali ohrabrujuću mogućnost promjene glumišnog stila središnje hrvatske nacionalne kuće, pa se uz sve nedostatke gledala kao mali korak za kazalište, ali veliki za HNK-ovu prašnjavu tradiciju glume teških tijela i petrificirane dikcije. Nakon Martinićeve Mirjane, nažalost, neobaroknu je scenu zauzela Mirjana Ivice Boban, i teatar se opet sakrio u mišju rupu vlastite lošije prošlosti.
  
  Mirjana Grgić pseudonim je koji u Kamenu na cesti samoj sebi dodjeljuje Marija Jurić Zagorka, pa se tim imenom oslovljava i u predstavi – posveti životnom putu te po mnogočemu jedinstvene književnice, novinarke i javne radnice. Kamen na cesti kao romansirana autobiografska proza poslužio je i kao ishodište po kojem je redateljica Ivica Boban uz pomoć dramaturginje Sanje Ivić isplela nepodnošljivo staromodan dramski predložak bez ritma i fokusa, podsjećajući i formom i sadržajem na pomalo jezovite domoljubne slikovnice iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U tom bezobrazno predugom igrokazu bujica informacija neprekidno pretiče elementarnu logiku kazališne radnje, pa gomila epizodista kao na traci ulazi i izlazi da bi cijeli život stao u jedan dan, a redateljica osim scenske stenografije s osnovnim, epskim podacima nema ni volje ni mogućnosti da se poigra s nečim imanentno dramskim. Poseban je problem i prilično iritantan, zašećeren domoljubni ton po kojem je Zagorka prije svega nepokolebljiva Hrvatica smještena u kavez s perfidnim strancima, pa publiku mogu nasmijavati frustrirane hrvatske pljuske na mađarskom licu, besmisleni songovi suprotiva švapčarenju i ostala ikonografija iz grandioznih spektakala devedesetih.
  
  Petnaestak godina nakon što je u teško probavljivoj Fabrijevoj fantazmagoriji Vronskog poslala u Vukovar, Ivica Boban vraća se sa Zagorkom na istu razinu jednostrane političke slikovnice kojoj stripovsko zauzimanje strana dokida uvjerljivost, s istim dramaturškim problemima zbog kojih ikakva psihološka gradacija i dosljednost (p)ostaju nemoguća misija. Marija Jurić Zagorka je u cijeloj to priči, nažalost, kolateralna žrtva, jer HNK-ova Zagorka ne objašnjava korijene njezina domoljublja, niti u punoj mjeri osvjetljava puninu njezina feminističkog angažmana, stalno insistirajući na monotonom sveopćem crnilu u životu spisateljice koja je najsretnije trenutke provela sa likovima svojih romana. Uza sve to, Zagorka ni u jednom trenutku ne uspijeva postati punokrvnim kazališnim događajem, jer je ogromna količina informacija površno izbrbljanih pred publikom potpuno otklonila ikakvu mogućnost da se Zagorkin život uvjerljivo zaogrne teatrom.
  
  Najtužnija stvar oko nove HNK-ove premijere jest angažman Darije Lorenci Flatz u naslovnoj ulozi. Kao u nekom crnohumornom vicu, baš poput stvarne Zagorke okružene pragmatičnim, hladnim i nezainteresiranim svijetom, našla se prvakinja zagrebačke nezavisne scene u istom takvom, pragmatičnom, hladnom i nezainteresiranom teatru. I da stvar bude gora, odlučila je dati sve od sebe. Darija Lorenci Flatz četiri sata kreće se po sceni u najvećoj koncentraciji, s prirodnom dikcijom i pogođenim stavom, bivajući bez maske sasvim uvjerljiva djevojčica i starica na samrti, dajući svom liku prijeko potrebnu dozu duhovitosti, ali i neizbježne tjelesne i duhovne fragilnosti. Njezina glumačka energija bez problema svija luk od krotkosti kćeri i supruge do nezaustavljivog vulkana ranjene životinje kad joj pukne film, njezin pogled prema sugovorniku je živ i zainteresiran, a suze su prave. Uložiti toliku količinu energije, mašte i zalaganja u ovakvu predstavu zaista predstavlja rijetko viđen primjer izgubljenog glumačkog truda, i iz tog razloga osim Darije Lorenci Flatz ne treba spominjati ni jedan drugi izdvojeni glumački doseg, makar se u stotinjak uloga moglo primijetiti barem dvije do tri vrlo solidne epizode.
  
  Darija Lorenci Flatz i njezin donkihotovski juriš na blazirano redateljsko i glumačko izvođenje umjetničkih radova u središnjoj nacionalnoj kući ostavlja gorak okus u ustima, prvenstveno zbog činjenice kako individualan napor jedne glumice (i šačice njezinih kolegica i kolega) ne može učiniti baš ništa u okamenjenom teatru jake geste, istrošenih redateljskih rješenja, neprirodne dikcije i loše usmjerenih svjetlosnih topova s balkona. Nakon malog koraka naprijed Mirjane Anje Maksić, njezina imenjakinja pod redateljskim vodstvom Ivice Boban odvodi zagrebački HNK u poznatom smjeru. Jedan korak naprijed, tri natrag, pa do kud se stigne...
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 1. veljače 2011.

Piše: