Kuriranje izvedbenih umjetnosti

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti, br. 55 / 2010, Centar za dramsku umjetnost

• Za razliku od značaja kojeg pojam kustos ili kurator zauzima u praksi suvremenih vizualnih umjetnosti, uloga kustosa/kuratora u izvedbenim umjetnostima, unatoč suvremenoj praksi, nije se ozbiljnije tematizirala ni promišljala. U potpunosti posvećen upravo tematskom i kontekstualnom propitivanju funkcijá, zadaća i okolnosti u radu s kuriranjem (programiranjem, produciranjem) izvedbenih umjetnosti ovaj je broj Frakcije (u cijelosti na engleskom jeziku) ponudio nesvakidašnji pregled dijela suvremenih stremljenja i strategija na planu mogućnosti, uvjeta djelovanja i pozicije kuratora. Kako je zabilježeno u uvodniku impuls za pripremanje ovog specijaliziranog izdanja potekao je iz suradnje CDU-a (na inicijativu Petre Zanki i Tee Tupajić) i projekta Curator´s Piece koji je ujedinio niz autora i izvođača na specifičnom polju programatskog i teorijsko-filozofskog propitivanja okolnosti proizvodnje i dokumentacije izvedbenih umjetnosti.
  
  Tematski je okvir relativno homogeniziran i teško je čitatelja uputiti na neke fiksne razdjelnice koje bi mu pomogle u savladavanju obimna tekstualnog sadržaja koji je u ovom broju prilično transparentan. Unatoč tomu okvirno bi se mogli razlučiti (prema perspektivi ili pristupu/poziciji autora) kuratorski, teoretski, izvođačko-kuratorski i dramatološko-filozofski članci/eseji koji u učestalo oniričnom tonu progovaraju o naslovnoj temi: smjernicama moderiranja i problemima kuriranja suvremenih izvedbenih praksi.
  
  Uvodni manifestni istup Jana Ritseme iznosi temeljne probleme kuratorstva (biti izkuriran ili biti kurator/kustos) kao (ne)poželjne smrti umjetnosti kroz formu recitala zaključujući da jedino simbioza umjetnika i kuratora može ostvariti ponešto novo i rizično. Florian Malzacher – dramaturg/kurator Burgtheatera i dio tima novog koncepta Curator´s Piece progovaraju o poziciji suvremenog dramaturga i mogućnostima te vrste posla naglašavajući autonomni aspekt umjetničke prakse koja proizlazi iz kvalitetnog suodnosa umjetnik/dramaturg/kurator. Malzacher postavlja i zanimljivu paradigmu o dramaturgu kao umjetniku/kuratoru koji je uvijek između nudeći ga kao izazovni kontraprimjer kulturnog menadžera usmjerenog na društveno-kulturnu domenu. U zaključku autor podcrtava trajne probleme marketinškog aspekta teatra (time i kuratora) s obzirom na volumen i financijske zahtjeve kazališne umjetnosti (za razliku od vizualnih).
  
  Fluidan intervju s nekolicinom kuratora/umjetnika/producenata s područja Belgije, Njemačke, Nizozemske i Finske (dakle zemalja u kojima se rodila nova umjetnička i produkcijska paradigma suvremenih izvedbenih umjetnosti) otkriva komparativne prednosti i dječje boljke s kojima se rađala nova izvedbena europska praksa nastala na vjetrometini filozofske i teoretske stanke na prijelazu modernističkih i postmodernističkih razdoblja. Belgijski primjer otkriva drukčije postulate od skandinavskog, no svi sudionici razgovora postuliraju brisanje granica između medija i interoperativnost čimbenika (ravnatelji, dramaturzi, umjetnici) kao zajednički fokus u stvaranju novog kazališta, plesa i performansa.
  
  Goran Sergej Pristaš reminiscira o nastancima IETM-a (Međunarodni europski kazališni susreti), mreže koja je promijenila krajobraz srednjeeuropskog i istočnoeuropskog suvremenog kazališta. U esejiziranom vremenoplovu Pristaš trasira nastanke paradigme kuratorstva prisjećajući se putovanja u Beč i Graz te označava novu prevladavajuću terminologiju suvremenih izvedbenih produkcija: kolaboracija, platforma, interdisciplinarnost i kuratorstvo nasuprot kulturnog menadžmenta, koprodukcija i interkulturalnosti (europska vs. američka perspektiva). Elke Van Kampenhout izlaže u ne-predstavljačkom kontekstu pozicije kuratorstva po pitanju okoliša i odnosa umjetnosti sa svakodnevnim životom. Upućujući na antropološke teorije izvedbe (Bateson, Turner) autorica obrazlaže danas popularne odrednice poput rizika, ranjivosti, ekološke izvedbe na primjeru nekolicine environmental izvedbi u Belgiji zaključujući kako treba težiti kolektivnom kuratorstvu i kuratorstvu kao procesu (koji uključuje vrijeme, ljude, okoliš i izvedbu). Intervju s plesnim i vizualnim umjetnikom i impresariom Hansom Ulrichom Obristom otkriva zanimljive akcente suvremene plesne produkcije u kojoj vlada opće zanimanje za suradnju s različitim znanostima i različitim izvedbenim formama. Obrist tako u svojem Laboratoriumu pokazuje implementaciju polivalentnih plesnih i istraživačkih metoda koje polučuju inovativne i svježe plesne forme i izričaje.
  
  O dodirima i presijecanjima između kuratorstva izvedbenih i vizualnih umjetnosti progovara i Beatrice von Bismarck koja implicira važnost kreativnog kuriranja i stvaranja tzv. konstelacija u kojima će se prožimati temporalne i prostorne korelacije slojeva izvedbenih setova. Primarno pisan kroz praksu likovnih medija rad elaborira šiti kontekst kuriranja koji uključuje osim samih umjetničkih radova i ljude, mjesta i kontekste; na primjeru radova Louise Lawler suvremeni bi kurator imao ovlasti i mogućnosti suvremenog kazališnog redatelja.
  
  Karikaturalni odmak u ironijsko-humornom obličju prezentiran je u crtežima Dana Pejrovschija koji se poigrava paradigmom in-between kao prostorom dodira umjetnika i kuratora. Rebecca Schneider u svom radu podcrtava kontekste „žive umjetnosti“ i umjetnosti ponašanja na primjeru Josepha Beuysa; postavljajući pitanje kako kurirati takve umjetničke prakse. Pozivajući se na anksioznost Michaela Frieda u kontekstu doživljavanja „žive umjetnosti“ Schneider otvara nova područja koja predstavljaju problem kuratorstva danas – marketinški i ekonomski komercijalno servirane umjetnosti.
  
  Mårten Spånberg u eseju Motivacija na kraju vremena progovara o potrebi kuriranja i stvaranja novih formata izvedbe kao i o novom načinu predstavljanja zbog čega nužno valja pribjeći i rekonstrukciji kulturnih institucija. Kao i često u svojim tekstovima, Spånberg postavlja pitanje kakve bi onda trebale biti te institucije (što nužno podrazumijeva i suodnose s publikom umjetničkih događaja). Kroz vlastito iskustvo plesnog kuratora autor vidi srž problema u odnosima financija, politike, umjetnika i publike apostrofirajući učinke ideoloških i političkih nadziranja suvremene umjetnosti. Umreženost aktera i institucija proizvodnje suvremenih izvedbenih umjetnosti i zalaganje za interdisiplinarne nazore i novu klimu na plesnoj i kazališnoj sceni u središtu je i kraćeg članka Christine Peters koja poput Spånberga priziva novu kulturnu politiku; oba teksta dijelom su naslonjeni na kontekst kulture nakon povijesti i u stvarnom vremenu će se teško probijati financijsko/birokratskim okruženjem Europske unije. Libanonski glumac i redatelj Rabih Mrouė u svom radu u šest točaka izlaže na iskren i neposredan način problem transponiranja iz redateljske u kuratorsku ulogu sumirajući nedostatke mogućnosti i ingerencije novog kuratora u kazalištu s riječima: „zasad zazirem od barem dvije trećine teme“.
  
  Tea Tupajić i Petra Zanki supotpisnice su uvoda u Curator´s Piece, koji pisan u kontekstu pisma o namjerama je zapravo poziv na stvaranje međunarodne mreže sastavljene od različitih profila umjetnika i kuratora na temu programiranja i produciranja suvremenih izvedbenih praksi. Niz razgovora koje je taj autorski dvojac osmislio na tu temu poslužio je i kao okvir stvaranja priloženog Kuratorskog rječnika koji kroz sveprisutnu produkcijsku i kulturološku terminologiju izvedbenih umjetnosti progovara kroz zapažanja i stavove dijela vodećih progresivnih kazališnih i plesnih umjetnika europskog konteksta.
  
  Lajtmotiv cijelog časopisa dobro uokviruje zanimljiva kolaboracija redatelja Tima Etchellsa i fotografa Huga Glendinninga na projektu Empty Stages kojim se stvara izvedbeni plan bez izvođača i klasične publike; dio projekta predstavljen je nizom fotografija instalacija i objekata koji posjeduju aluzivnu izvedbenu konotaciju. Zaključni dizajnerski pamflet autorskog dvojca deufert & plischke (poznatog po radu i tematiziranju Balkana i Istočne Europe) aforističan je kraj specijalizirane rasprave o kuriranju i budućnosti dijela suvremenih izvedbenih praksi.
  
  Orijentacija Frakcije na europsku scenu u ovom je broju posebice naglašena; očit je filozofsko-teorijski aspekt umjetnosti koja je u središtu interesa uredništva i s tim u vezi mobilnost i umreženost scene postaju temeljne preokupacije. Potencijalne čitatelje upućujem i na zanimljivo izdanje Issues in curating Contemporary Art and Performance (Intellect, 2007) koje je ustremljeno na američko/britansku scenu, no nudi i zanimljive kontra-argumente europskoj sceni na području kuratorsko/producentske uloge.
  
  Pokazavši iznimni pluralizam u pogledu suradnje i rezultate koje polučuje umreženost u progresivnu i fluktuirajuću europsku scenu, ovaj je broj Frakcije poticajno rasvijetlio neke modele i probleme sagledavanja i promišljanja kuratorstva izvedbenih umjetnosti, te je ujedno upotrebljiv i kao svojevrsni pomoćni priručnik za ambiciozne buduće sudionike scene.
  
  © Ana Gospić, KULISA.eu, 16. siječnja 2011.

Piše: