Znaci estetske skleroze

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Miroslav Krleža, Leda, red. Boris Svrtan

• 
  U društvo velikih i pompozno najavljivanih inscenacija Gospode Glembajevih, koje u središnjim metropolskim teatrima ove sezone pripremaju Ljubljana, Zagreb i Beograd, ugurala se u Gavelli i Krležina Leda, pitka komedija jedne karnevalske noći kojoj danas, treba se složiti s redateljem Borisom Svrtanom, ne treba tražiti poseban razlog za postavljanje na scenu. Površni međuljudski odnosi, umjetnost i ljubav kao roba, klanfarski ugovori i gole sponzorske Lede u potrazi za golgeterima, sve to vrlo slično sijeva iz davnih Krležinih dijaloga i recentnih požutjelih medija, a neugodan smrad truleži, diskretno prisutan ispod površnih odnosa završnog dijela glembajevske trilogije, društveni je parfem kojem ne treba prijevod u današnji kontekst. Ipak, da bi Krležina rečenica na sceni zasjala u punom sjaju, osim silne, već u replike upisane pameti potrebna je i nemala količina redateljske hrabrosti i mašte koja će tu verbalnu ekvilibristiku u punom smislu te riječi oteti literaturi.
  
  Boris Svrtan, po svojoj temeljnoj vokaciji zanimljiv glumac, u redateljskom radu koncentrira se na temeljit rad sa svojim kolegama, bez pretjerane ambicije za osmišljavanjem neke samosvojne, originalne estetske cjeline. Zabavljen filigranskom izradom glumačke igre, Svrtan Ledu postavlja klasično i bez iznenađenja, pritom na trenutke postižući zamjetan uspjeh u scenskoj rekonstrukciji zapretene Krležine rečenične logike. Ti glumački dueti na trenutke imaju intenzitet dovoljan za zaokupljanja gledateljske pažnje, ali promatrajući predstavu u cijelosti, stječe se dojam kako je riječ više o vještoj ilustraciji, negoli o istinskoj teatarskoj kreaciji nastaloj po intrigantnom dramskom predlošku. Ta ilustrativnost i pretjerana doslovnost dolazi do izražaja i u većini imanentno redateljskih postupaka, pa se tako u prvom činu Leda koja je u Krleže suptilni simbol, u Svrtanovoj režiji potpuno nepotrebno pojavljuje glavom i svjetlucavom haljinom, a u sceni Aurelovog pijanstva Melita se transcedentalno prikrada omamljenom slikaru kako bi mu demonstrativno srušila bocu s pićem, kao da i bez toga nije sasvim jasno kakva je priroda njihovog odnosa. Osim toga Leda u Gavelli, iako podnaslovljena kao komedija, nije bila odveć smiješna, a dodatan problem predstavljala je i nezgrapna scenografija Miljenka Sekulića, koja je svojim predimenzioniranim slikarskim okvirima, podsjetnicima kako je to što gledamo ipak samo literarna fikcija, davala još jedan predoslovan akord u jednodimenzionalnoj režijskoj partituri. Svrtanovoj odluci da u Ledi na klasičan način ispoštuje Krležu načelno se ne može prigovoriti ništa, ali konačan rezultat svojom redateljskom fakturom koja se ne izmiče iz općih mjesta upućuje na, kako bi to formulirao Oliver Urban, prve znake estetske skleroze.
  
  Svrtan se, kao i u mnogim drugim Ledama, od Međimorčeve u Gavelli do Mijačeve u beogradskom Ateljeu 212, odlučuje za relativno mladu podjelu, pa ocvalog Olivera Urbana tumači još uvijek mladi Gavellin prvak Ozren Grabarić, koji nakon velikih uloga u protekle dvije godine ni s tim veritable grandseigneurom nije imao većih problema, ali se uslijed nemaštovite režijske koncepcije sva verbalna grandezza i razarajući cinizam posljednjeg Glembaya svodio na točno i glumački vješto pročitanu obaveznu lektiru. Franjo Dijak kao Aurel uvjerljiv je i duhovit u sceni odlaska Meliti, ali sjajno napisanu scenu pijanstva odrađuje nedovoljno zaigrano i bez istinskog glumačkog žara. Jelena Miholjević Klaru igra neprekidno naglašavajući jedva prikrivenu nervnu rastrojenost vlastitog lika, ali to čini iznimno duhovito i pritom se jedina u ansamblu ponaša kao da igra u suptilnoj i gorkoj komediji, što njenu ulogu čini i najuspjelijom. Bojana Gregorić Vejzović Melitu uvjerljivo gradi kao androginu i namrštenu damu koju samo zadnji ostaci samopoštovanja priječe u potpunom prepuštanju očaju, ne uspijevajući ipak u potpunosti parirati Grabariću u velikom duetu u prvom činu. Melitina scena s Klanfarom zasigurno je najmanje uspjela scena u predstavi, ponajviše zbog neuvjerljivog Janka Rakoša u čijoj je površinskoj interpretaciji sav vulkanski Klanfarov bijes i prijezir izgledao mlako i neuvjerljivo. Mirela Videk i Damjan Sabolić Novaković u manjim ulogama, te Marko Gudelj kao solist na saksofonu, korektno su odradili epizodne šavove između velikih dijaloških blokova.
  
  Leda je nakon jesenskog Tartuffea još jedan siguran lektirni zicer u Gavellinom repertoaru, koji jamči dobru posjećenost i za sobom ne podiže nikakvu prašinu. Nakon više od polovine tekuće sezone, Gavelline uspješnice u režijama Aleksandra Popovskog i Paola Magelija izgledaju kao davnašnji izuzetci od ustajalog pravila. Temeljita i neizvjesna borba protiv sad već dobrano uznapredovalih znakova estetske skleroze izgleda kao prijeko potrebna terapija teatru iz Frankopanske.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 17. siječnja 2011.

Piše: