Vjetar među tulipanima

Zagrebačko kazalište mladih: Antun Šoljan, Rene Medvešek, Čovjek koji je spasio Europu, red. Rene Medvešek

• 
  Neki dijelovi hrvatskoga društva, opterećeni prošlošću i razdijeljeni na strogo odvojenu desnicu i ljevicu, traže jasno opredijeljene umjetničke iskaze. Ili si s nama, ili si protiv nas, načelni je njihov stav bez obzira s koje strane dolazio kritički sud, i u tom kontekstu nova predstava Renea Medvešeka intrigira vlastitom višeslojnošću. Medvešek, umjetnik kojeg se po spomenutim bipolarnim kriterijima identificira kao konzervativnog intelektualca bliskog nauku katoličke crkve, svima je manje-više prihvatljiv kad u svom prepoznatljivom, razigranom stilu sa scene govori o potrebi za ekumenskom ljubavlju ili ismijava sulude metode mučenja masovnih medija. Ali, kako će se tumačiti njegova najnovija predstava Čovjek koji je spasio Europu , koja u seriji suptilnih metafora govori o suvremenom političkom trenutku. Da li kao tek u kazališno ruho uvijena konzervativna propaganda o malom Hrvatu koji u obećanu zajednicu srlja kao guske u maglu?
  
  Medvešek kao polazišnu točku uzima Šoljanovu nagrađivanu radio-dramu Čovjek koji je spasio Nizozemsku, koja je prije dvadeset i pet godina intrigirala potentnim ironiziranjem ideoloških strategija emigrantskog bluesa. Četvrt stoljeća kasnije, domovinska patetika i frustracija malih ostaju bolno prisutna obilježja društva, a simbolička Nizozemska logično prerasta u ujedinjenu Europu, cjelinu u koju se, htjeli - ne htjeli, tek valja uklopiti. U ironičnoj Šoljanovoj parafrazi nizozemske legende o dječaku koji je prstom začepivši rupu na nasipu spasio vlastitu zemlju od poplave Medvešek prepoznaje predložak koji nije ideološki jednoobrazan, pa u njegovoj scenskoj realizaciji ima mjesta za poigravanje s kompleksima manje vrijednosti hrvatskog svatkovića, ismijavanje površnih rituala sveprisutnih medija, ali i za ne odveć duboku kritiku bjelosvjetske ravnodušnosti prema uljezima s jugoistoka. Redatelj, dakle, ne vrijeđa gledateljsku pamet banalnim političkim programima uvijenim u zbivanja na sceni, ali ni ne očarava istinskom iskrom kreacije i beskompromisnog angažmana. Medvešek se u svojim najboljim radovima uvijek doimao kao umjetnik koji cijelim bićem stoji iza srčanih zagovora ljubavi koje je emanirao sa scene, a u Čovjeku koji je spasio Europu tek je cinični rezoner s dobrim uvidom u stanje stvari, što se čini nedovoljnim za uistinu veliki teatarski događaj.
  
  Šoljanov predložak, kojeg Medvešek većim djelom zadržava u predstavi, osvaja prvenstveno duhovitim i očuđujućim verbalnim kalamburima, a na kazališnoj sceni vrlo se brzo iscrpljuje u perpetuiranju jedno te iste metaforičke situacije neshvaćenog gastarbajtera i nenaklonjene mu okoline. Najnovija Zekaemova premijera tako se nakon nekoliko uvodnih scena pretvara u predvidljivi kolaž koreografiranih masovnih scena i pokoje iskre uspjele glumačke minijature, sa uživo izvođenom glazbenom podlogom sjajnih kajkavskih etno-punkera Cinkuša. Goran Bogdan kao protagonist koji spašava Europu imao je jasan zadatak kreiranja začuđenog svata iz susjedstva kojem se protiv njegove volje događa život, i to je obavio skladno i  na trenutke duhovito, a ostatak glumačkog ansambla disciplinirano je, ali bez pretjeranog žara odradio ostatak glumačkih radova, odjeven u ironijom natopljene kostime Doris Kristić te uplesan istom takvom koreografijom Rajka Pavlića.
  
  Taj nedostatak žara u izvedbi Čovjeka koji je spasio Europu jasan je signal kako je nešto krenulo krivo od same početne ideje. Žar kreacije i nesputane glumačke igre uvijek je zasljepljivao publiku u Medvešekovim najboljim predstavama, a u ovoj najnovijoj ga ima u tragovima, nema čak ni previše zdravog bijesa koji je usmjeren na plitkost suvremenog životarenja isijavao iz Vrata do... Predstava Čovjek koji je spasio Europu zanimljivo je mišljena, ali suha i površna skica sadašnjeg trenutka koja aludira na mnoštvo stvari, no ne znači puno. Bez pravog angažmana, bez glumačke vatre, s ironičnom figom u džepu – tek vjetar među tulipanima...
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 27. prosinca 2010.

Piše: