Dar koji ne stari

Kazalište Svarog, Zagreb: Miljenko Muršić, Čakovečki geodeti, red. Dubravko Sidor

• 
  
  Nije se šalio Jiři Menzel kada je rekao kako je najteže režirati komediju. Nema tu zavaravanja i po reakcijama publike odmah se vidi i čuje jesi li uspio. Nije riječ o dodvoravanju gledateljstvu nego o kazališnom dosegu komike. Bit će da je najvažnije probiti led. Kada Kazalište u knjižnici (Dubrava) koje se pod bajkovitim imenom Svarog već osmu godinu najčešće obraća dječjoj publici sa svojom novom predstavom za odrasle Čakovečki geodeti Miljenka Muršića dođe napokon nastupiti usred grada, u dvoranu renomiranoga Kazališta Mala scena, leda zapravo i nema. Okupe se uglavnom prijatelji, pa predstava može uživati povlasticu koja ustvari pripada amaterima, a ta je da su joj simpatije unaprijed osigurane. No, glumci ove predstave odveć su profesionalci, pa k tome još u velikoj većini (samo ih je četvero, ali u ovoj predstavi svi su sudionici na kazališnoj cedulji predstavljeni kao “veliki hrvatski umjetnici”) da bi se na to oslonili. Tako su se samoironijom na kazališnoj cedulji dodatno obranili od tereta za komornu izvedbu komediole kratkoga daha prevelike pretencioznosti, koja je kadra i ambicioznijim i tendencioznijim pokušajima i ostvarenjima srodnih vrsta počesto usporiti i otežati prijelaz kazališne rampe.
  
  Ako se prihvati primjer samonajave ove predstave, valja reći da su posrijedi zapravo kratki šaljivi prizori odnosno skečevi u kojima se pisac šali prije svega na vlastiti račun, a potom i na račun onih s kojima će se sresti u mjesnom kafiću. Javlja se dotični pisac kao lik vlastitoga komada koji počinje u knjižnici. Nezadovoljan statusom anonimusa osobno se, zajedno sa svojim spravama za jačanje mišića izlaže na predstavljanju knjige. Kome bi pripala ta pokretačka uloga ako ne voditelju kazališta, neumornome Dubravku Sidoru? Problem je navodno bio u ulozi novinarke (također velike i ugledne) koja će ga razgovorom na sceni predstaviti publici. I ona se priprema. Ne na spravama za gombanje, nego kada se – nakon što se prije predstave već trendovski lepršavo odjenula, našminkala i počešljala – u liku zamamne plavuše vječno srednjih godina telefonom jada prijateljici svoje mladosti najvjerojatnije u Splitu, neiskorjenjivim dijalektom kukajući nad teškoćama svoga posla javnih predstavljanja osoba o kojima pojma nema. Koja je to glumica? Da u gledalištu nije mrak mnogi bi rado zavirili u kazališnu cedulju. I prevarili bi se.
  
  U četverolistu glumaca samo je jedno žensko ime, zaista za pamćenje, no to je mlada pjevačica Maja Vukoja koja će u intermezima oplemeniti predstavu Čakovečki geodeti međimuskim pjesmama u obradi Snježane Pehar. Uzorno se bez pretjeranoga karikiranja poigravajući besprijekorno živim i točnim govorom, gestom, manirom javnih nastupa kakvima smo danomice izloženi pred tribinama i ekranima, Najavljivačica nikako da otkrije vlastiti glumački identitet. To joj omogućuje fenomenalni raspon ženskih glasova koji posjeduje zajedno s nepogrešivim sluhom za različite dijalekte i pripadajućim im pokretom odnosno smirenošću iz koje vlada scenom i komunicira s partnerima i publikom, čemu bi trebalo dodati nepogrešivu sposobnost davanja glumačke poente svakoj od odigranih šala. U prvoj novinarskoj pojavi na štiklama bilo je teško pod perikom i šminkom otkriti i najmanji trag izvornoga glasa i načina govora glumca. Tek u sljedećim ulogama, prvo pipničarke pa stare poznanice (nažalost u gotovo identičnom kostimu), izvirio bi ponegdje samo znancima poznati glas Jana Jankovića, u kazalištu povremeno prisutnoga kao redatelja komornih predstava, zagrebačkoj publici posve nepoznatoga, iskusna ali neistrošena glumca. Ovom sretnom prigodom prihvatio je navodno višestruku ulogu nakon što su je sve na suradnju pozvane glumice odbile.
  
  Isto toliko muških uloga na tragu modela hvalisavoga vojnika i ostarjela zavodnika uspješno su odigrala dvojica veterana, koji se bave i drugim profesijama, ali kao glumci daleko su od mirovine. Dubravko Sidor opet je dao sve od sebe, u pogledu demonstriranja mišića i pokreta ponegdje i više nego što je potrebno a sve u skladnoj suigri Tomislava Svetića koji se nakon dugo vremena vratio na pozornicu svjež i pouzdan kao da nikada i nije s nje silazio. Dramaturgiju i režiju kao savjetnici potpisuju još dvoje “velikih hrvatskih umjetnika”, Boris Kovačević i Martina Čvek.
  
  Sva trojica izvođača, od kojih je samo Dubravko Sidor poznat i s pozornice Kazališta Kerempuh (nekoć Jazavac), nakon što su u mladosti bili uspješni glumci (Svetić u Studentskom eksperimentalnom kazalištu u Zagrebu, Janković u profesionalnim kazalištima u Šibeniku, Rijeci i drugdje) stjecajem okolnosti proveli su radni vijek na neglumačkim poslovima te ovom predstavom prepunom radosti igre samima sebi i publici kao neisluženi veterani pokazuju da je gluma poziv i dar koji, kao ni duša, ne stari. U Janu Jankoviću, koji nikad dosad nije igrao žensku ulogu, suigrači su naslutili protagonisticu svoje možebitne sljedeće predstave – Nušićeve Gospođe ministarke.
  
  © Marija Grgičević, KULISA.eu, 1. ožujka 2011.

Piše: