Tanki alibi lakih komada
Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Sedam lakih komada, red. Nina Kleflin
-
Sedam lakih komada zbir je od sedam kratkih dramskih skica osmoro američkih autora kojima je jedino zajednički izazov kratke scenske forme a samim tim i mali broj likova, nepretencioznost i različitost u odabiru tema, prizora, aktera i situacija, odustajanje od svekolikih zahtjevnosti i skromno poigravanje tako odabranim datostima i namjerama. Redateljica Nina Kleflin od obilnije ponude sličnih ali i dosadašnjih nekih iskustava njihovih uprizorenja, bira njih sedam i slaže u cjelovečernju priredbu po sistemu tri plus četiri sa stankom koja još više udaljava odabrano i onim tankim poveznim linijama ostajući tek dobrodošlim odmorom. Inzistirajući na neprekidanom slijedu u kojem se iz jedne začinje druga ili slijedeća najčešće komično i blago ironijski intonirana dramska epizoda, dramaturški tako slaže niz koji se opire čvršćim, dubljim i složenijim prizivima i svodi uglavnom na, moglo bi se reći, uvjetne sitcomske minijature koje se iscrpljuju svakom novom pričom i takvim njenim namjernim doslovnostima. Evo i ispisa odabranih kratkim drama koje bi, u nekim drugim okolnostima, mogle biti poticajnim repertoarnim zazivom već dugo godina utihnule komorne scene dubrovačkog kazališta Teatra Bursa: Jane Anderson Lynette u tri ujutro, Glen Merzer Svom snagom nikuda, Judith Fein U posjeti ocu, John Peilmeier Šaputanja na jastuku, Richard Dresser Soba s doručkom, Michael Bigelow i Valerie Smith Poslije opere i Brian Friel Američka dobrodošlica, kao svojevrstan monološki epilog predstave.
Ono što odabrane lake komade povezuje su vječne i svuda prisutne priče o osamljenosti, otuđenosti, prepuštenosti i ostavljenosti. Sudbinama koje preispituju svoja ishodišta, frustracije, tragove i trajanja. Zatiču aktere u tragikomičnim situacijama u kojima se snalaze, gube, lutaju i ponekad nalaze. S mogućim posljedicama. Dovoljno općenito i na drugim mogućim i potrebitim razinama nedovoljno u potrazi za kazališnim i svekolikim drugim dubljim razlozima, povodima i logičnostima. U tako oblikovanoj scenskoj raspršenosti otvorena su i neka druga nesuglasja kao što je trajanje pojedinih izabranih dramskih sekvenci i posebice u rasteru glumačke podjele. Jedan od mogućih izbora je bio suziti izbor glumaca i inzistirati na njihovoj vještini i glumačkoj transformaciji što bi bio prihvatljiv alibi u dinamičnijoj izmijeni lakih komada i njihovoj zaigranoj lepršavosti ili, u drugom slučaju, proširiti podjelu tako da svaki komad bude i glumački samosvojniji i drugačiji sa svojom i novom i drugom podjelom. Tako bi se možda ritmički ujednačile poneke I ne samo povremene sporosti, komadi uravnotežili u trajanju i izazvala nužna unutarnja energija predstave koja bi unekoliko ubrzala njeno kazališno vrijeme i točnije artikulirala i redateljski i dramaturški, glumački i, napokon, spisateljski povod. Ovako nekoliko glumaca igra po tri-četiri uloge, najčešće tek dovoljno koncentrirano skicirajući karaktere bez nužnih bitnijih glumačkih pokrića i udubljenosti.
Relativno vješto, uz koregrafske poveznice Zrinke Japunčić i glazbena osvježenja Paole Dražić Zekić, redateljica spaja i razdvaja odabrane kratke komade, jednako kao što glumci, uz poneke zgodne epizode i pamtljive minijature tek predano slijede redateljski koncept gotovo timski, u različitim rasporedima, sudjelujući u svakom pojedinačno pa onda i u svih Sedam lakih komada: Helena Kovačić, Frane Perišin, Mirej Stanić, Edi Jertec, Hrvoje Sebastian, Nina Hladilo, Glorija Šoletić, Zdeslav Čotić, Mirej Stanić i Izmira Brautović uz dosjetljivu, nenametljivu, i funkcionalnu scenografsku ponudu Marina Gozzea i uredni kostimografski odabir Doris Kristić. Kazalište Marina Držića predstavom Sedam lakih komada, uz sve pobrojane upitanosti, dobilo je tek još jedan, treći ovosezonski, premijerni naslov koji će svoj mogući repertoarni razlog, potvrdu, svrhu i trajanje imati možda kod publike. Računajući na svoju nepretencioznost i alibi lakih komada iz svoga naslova.
© Davor Mojaš, KULISA.eu, 27. prosinca 2010.
Piše:
Mojaš