Lijepa naša danas

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Davor Špišić, Vrtlar. Dražen Ferenčina

• 
  Prva ovosezonska premijera vinkovačkog Gradskog kazališta Joza Ivakić, Vrtlar (dramski tekst Davora Špišića po motivima romana Jerzyja Kosinskog Prisutnost (Being There) prema kojem je 1979. snimljen uspješan film Dobrodošli gospodine Chance s Peterom Sellersom u glavnoj ulozi) izvedena je pretpremijerno 8. prosinca u koprodukciji s Narodnim pozorištem iz Tuzle, a u režiji Dražena Ferenčine. Svoju premijernu izvedbu u Bosni i Hercegovini imala je 16. prosinca, dok je vinkovačka premijera na rasporedu u siječnju 2011. Nastavak je to uspješne suradnje vinkovačkog kazališta s bosanskohercegovačkim kazalištima (26. veljače 2010. premijerno je izvedena komedija Brak iz Aleje kestenova u koprodukciji s Bosanskim narodnim pozorištem iz Zenice). Izvedba je dobila i svečani ton budući da su pretpremijerom proslavljeni Dani vinkovačkog kazališta, a Vrtlar će ujedno i zatvoriti Tuzlanske dane teatra.
  
  Iako je predložak za Špišićev tekst napisan sad već daleke 1971. i smješten u Sjedinjene Države, tematski nije izgubio na aktualnosti, pa tako Vrtlar smješten u hrvatske okvire uspješno kritizira naše društvo koristeći se tipiziranim i plošnim likovima (gramzivi kapitalist, pokvareni političar, senzualna medicinska sestra, razmažena bogatašica…). Topla i afirmativna priča o apsurdima egzistencije, nemogućnosti komunikacije i današnjem utjecaju medija, koji su preko noći u stanju od čovjeka, koji je nitko i ništa, napraviti najveću zvijezdu, vrti se oko lika Jasmina Rasade (Midhat Kušljugić), vrtlara koji je cijeli životni vijek posvetio uređenju vrta svog gospodara i o vanjskom svijetu zna samo ono što je vidio na televiziji.
  
  Kada gospodar umre Jasmin je prisiljen napustiti imanje i izići u svijet. Nakon što ga autom udari Eva Ban (Tatjana Bertok Zupković), bogata žena predsjednika upravnog odbora moćne banke, Krasnodara Bana (Nermin Omić), Jasmin ulazi u svijet moćnika koji postaju opčinjeni njegovim vrtlarskim i televizijskim komentarima na društveno političku situaciju, smatrajući ih iznimno inteligentnim metaforama. Pri tome svojom čistoćom i naivnošću (oslobođen je utjecaja vanjskog svijeta) u kombinaciji s prividnom moći seksualno privlači i žene i muškarce. Kroz nova poznanstva i daljnje nesporazume približava se samom vrhu države pa tako upoznaje i predsjednika (Nenad Tomić) i ministra obrane Žeravicu (Vladimir Andrić) te na kraju preuzima mjesto predsjednika upravnog odbora, a biti će predložen čak i za kandidata za predsjednika države. Međutim, materijalne akvizicije (moć, pozicija, žene…) ne mogu iskvariti Jasmina.
  
  Redatelj je dramskom tekstu dao lagani apsurdistički ton – radnja se odvija u realnim situacijama potkrijepljenim umetcima iz televizijskog programa (nagradne igre, talk show, kulinarski program…) koje glumci izvode na sceni paralelno s glavnom radnjom čime je dodatno podcrtao ideju utjecaja medija na društvo. Uspješno razigravajući dramski tekst izvedbi je dodao i afirmativni ton nadopisavši svršetak, no taj je trenutak istovremeno dramaturški upitan jer je nelogično da se Jasmin vraća odakle je krenuo. Na ovaj način Ferenčina je sebi olakšao završetak te se ne možemo oteti dojmu da se kraj mogao puno bolje poentirati nekom Jasminovom metaforičkom izjavom. Ipak, najveća nelogičnost izvedbe, koja se ne uklapa u osnovni ton predstave, očituje se u dvije seksualne scene u kojima sam čin prelazi iz intimnog i senzualnog u groteskno – ničim izazvano i dramaturški nelogično.
  
  Glumački ansambl korektno je ispunio svoje zadaće, a posebno su se istaknuli Midhat Kušljugić u ulozi Jasmina, koji svojim smušenim izgledom i uvjerljivom prostodušnošću osvaja srca publike te Tatjana Bertok Zupković u ulozi Eve Ban, razmažene bogatašice u maniri Plavuše s Harvarda, koja će dobiti sve igračke koje poželi. Također uspješnu, sporednu ulogu ostvarila je Elvira Aljukić u ulozi medicinske sestre koja svojom iskrenom duhovitošću i bosanskim naglaskom daje dodatni šarm izvedbi. Šteta što u ovom komadu nema veće uloge za Maju Lučić, koja u sporednoj ulozi odvjetnice nije imala prilike opravdati svoju nedavno osvojenu Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina (uloga Solange u predstavi Jeana Geneta Sluškinje, u režiji Damira Mađarića i izvedbi Gradskoga kazališta Joze Ivakića iz Vinkovaca), iako je uspjela pokazati nešto od svog širokog znanja – u glumačku ulogu ukomponirala je i elemente lutkarstva (scena s psom kojeg animira).
  
  Scenografija (Ivica Zupković) je skromna i praktična te glumci nemaju problema s izmjenama scena koje većinom sami obavljaju. Međutim, izmjene sadrže dva problema koji smetaju publici – preglasnu glazbu i sporost (glumci dovrše promjenu pa čekaju). Prema riječima zaposlenika kazališta razlog leži u tehničkim ograničenostima – glasna glazba pokriva buku koju proizvodi ručna dizalica za pojedine promjene scenografije, a sporost je uvjetovana ograničenjima u tehničkoj komponenti svjetla.
  
  Priča o uspjehu čovjeka koji nikada nije izišao iz svog vrta, a došao je do pozicije najmoćnijeg čovjeka u državi kritika je društva, zatupljujuće uloge medija i prilično vjerna slika hrvatskog društva danas. Kada se aktualnosti kritike doda i korektnost ansambla i redateljev koncept, koji sadrži poneku dramaturšku nelogičnost, ali time ozbiljno ne narušava cjelovitost, izvedba predstavlja još jednu u nizu uspješnih inscenacija na daskama vinkovačkog kazališta.
  
  © Alen Biskupović, KULISA.eu, 27. prosinca 2010.

Piše: