Repertoarni uljez nejasnih namjera

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Margaret Edson, Duh, red. Samo M. Strelec

• U zagrebačkom Kazalištu Gavella, čiji se repertoar na velikoj sceni gotovo isključivo sastoji od klasika i brižno probranih suvremenih komada s klasičnim pretenzijama, Duh Margaret Edson doima se poput nelogične i nespretno odabrane iznimke. Riječ je naime o besprijekorno složenoj off-broadwayskoj uspješnici koja uvelike podsjeća na američke komade autora poput Davida Linsdaya Abairea i Johna Shanleya, s misijom da dirne i očara, bez neugodnih iznenađenja i nepriličnih eksperimenata. U takvim dramama, redom ovjenčanima Pulitzerom kao neporecivim pečatom kvalitete, u pravilu se u vrlo statičnoj maniri publika suočava s tragedijom ili društvenom anomalijom koja će ih zaintrigirati (smrt djeteta u Abaireovoj Zečjoj rupi, mentalna bolest u Auburnovom Dokazu, pedofilija u Shanleyevoj Sumnji), e da bi vješt dramatičar sve to skupa prema katarzi i odrješenju pogurao sjajnim odnosima među likovima, pokojim tek mrvicu predugim monologom i neizbježnom suzom u kutu oka najkrhkijeg među krhkima. Komadi iz Pulitzerove brigade sjajan su izbor za teatar kojem je box office najvažniji office u zgradi, ali nisam siguran da je to kompliment za kazalište Gavellinih stremljenja.
  
  Duh Margaret Edson bavi se mučnom temom ljudskog suočavanja s opakom bolešću, u priči o sveučilišnoj profesorici Vivian Bearing koja saznaje da boluje od karcinoma u poodmakloj fazi. Vivian je stroga i nadmena stručnjakinja za metafizičko pjesništvo Johna Donnea, ona iz knjiga zna sve o životu i smrti, pa je grubi sunovrat u realnost vlastite neizlječive bolesti prisiljava na kontemplativni salto mortale – od apstraktne donneovske metafizike svog uma ka konkretnom tragičnom fizikusu vlastitog tijela. Margaret Edson plete mučnu priču u seriji očuđujućih monologa protagonistkinje upućenima publici, koji se izmjenjuju s kratkim skicoznim scenama njenog prošlog (zdravog, akademskog) i sadašnjeg (bolesnog, bolničkog) života. Duh zaista jest pulitzerovski pièce bien faite, ali njegov krajnji domet nezadrživo blijedi neprestanim ponavljanjem istovjetnog motiva suočavanja gordosti duha s odumiranjem tijela.
  
  Predstavi nimalo ne pomaže ni prilično nemaštovita redateljska i scenografska postavka gosta iz Slovenije Same M. Strelca, koji se zadovoljava očekivanim rješenjima, sklapajući predstavu sporog tempa i uglavnom ne odveć nadahnutih glumačkih kreacija. Strelec nije pronašao način da dva suprostavljena principa istinski oživi u prostoru, pa profesoričin akademizam ispada antipatično pretenciozan, a prizemni odnosi u bolnici bespotrebno su svedeni na crno-bijeli svijet zlih doktora i jadnih pacijenata. Centralna scena predavanja u kojoj Vivian Bearing publici predstavlja Donnea dobar je primjer za režijsko nesnalaženje, jer je izveden tako suho i nenadahnuto da je posve sigurno da nikome nakon Gavellina Duha neće pasti na pamet u knjižnici potražiti zbirku velikog engleskog pjesnika.
  
  Usprkos spomenutom nespretno izvedenom prizoru, Anja Šovagović Despot ostvarila je zapaženu ulogu kao Vivian Bearing, uvjerljivo i bez suvišnih glumačkih sredstava ocrtavajući egzistencijalnu nemoć vlastitog lika. Najpotresniji trenutak predstave bez sumnje je scena u kojoj protagonistkinja svakim mišićem svog tijela napokon priznaje bol i strah koji je razdiru, i taj prizor jedan je od rijetkih kad je nepodnošljiva nemoć glavne junakinje uvjerljivo i bez ostatka prešla rampu. Među zapaženije role definitvno treba ubrojiti i Svena Šestaka kao mladog doktora Posnera, koji slojevit odnos prema bolesnici i svojoj bivšoj profesorici gradi s puno osjećaja za detalje u gumačkoj igri. Dražen Kuhn uvjerljiv je kao autoritativan doktor Kelekian, a Perica Martinović i Ingeborg Appelt solidne su, ali i predvidljive u tipskim ulogama dobre medicinske sestre i majčinske figure mentorice. Dragoljub Lazarov u ulozi oca te Đorđe Kukuljica, Ozren Opačić, Ana Majhenić, Mirna Medaković i Damir Klarić u manjim ulogama nisu imali zahtjevnijih glumačkih zadataka.
  
  Zadnja ovogodišnja premijera u Gavelli netipična je predstava za tu kuću i na tamošnjoj velikoj sceni izgleda kao uljez. Opsegom radnje i brojem likova primjerenija je manjim scenskim prostorima, tekstualni predložak više bi odgovarao kakvoj komercijalnoj trupi ili teatru s manjim umjetničkim apetitima, a ni retrogradna scenska postavka slovenskog redatelja nije pridonijela kvaliteti konačnog proizvoda. Potresno, životno i u potpunosti od patetike cijepljeno svjedočanstvo o borbi protiv zloćudne bolesti iz ženske perspektive može se naći na drugim mjestima, na primjer na odličnom domaćem blogu Humor, a ne tumor. Duh u Gavelli je, u takvoj usporedbi, tek umorno, malo, građansko kazalište.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 23. prosinca 2010.

Piše: