Dostojno obilježavanje jubileja

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Fadil Hadžić, Prevaranti, red. Georgij Paro

• Pedeset i osam godina nakon prvog izvedenog djela – Dosadne komedije u zagrebačkoj Komediji – Fadil Hadžić je u Kerempuhu, kazalištu koje je on utemeljio (pod nazivom Jazavac) i niz godina vodio i kojem još uvijek u svojoj osamdeset i devetoj godini aktivno pridonosi, doživio i praizvedbu svoje jubilarne šezdesete komedije Prevaranti. Važno je naglasiti kako to nije bila samo prigoda za obilježavanje značajnog jubileja jednog od velikih hrvatskih komediografa, nego živa i iznimno duhovita predstava koja je oduševila svoju publiku i zorno pokazala zašto je Hadžić najizvođeniji hrvatski teatarski autor druge polovice dvadesetog stoljeća. Prevaranti su čvrsto urasli u Hadžićevo poimanje kazališta i reprezentativan su primjer njegovog komediografskog prosedea, a neposredne i vrlo žive reakcije gledališta tijekom izvedbe kao i dugotrajan, oduševljeni aplauz po završetku predstave dokaz su da taj obiman opus nije samo značajan za povijest našeg kazališta nego da i danas vrlo uspješno korespondira s publikom.
  
  Tome je nedvojbeno pripomogao redatelj Georgij Paro, što je za one koji nisu detaljnije upoznati s počecima dvojice kazališnih velikana može biti neobično, jer je svoje najveće domete Paro postizao tražeći nov i originalan, naglašeno modernistički kazališni izraz. U počecima je, naime, Paro režirao nekoliko Hadžićevih komedija, a da se nije radilo samo o stjecaju slučajnosti dokazuje da je i kasnije uprizorio još neke njegove komade. Očito da bez obzira na različite kazališne putove Paro ima naklonosti prema Hadžićevom opusu, jer kao pravi kazališni čovjek cijeni ogromno zanimanje gledatelja za njegove komedije. Iako su njegova uprizorenja prepoznatljiva po naglašenim originalnim redateljskim efektima on ih u inscenacijama Hadžića, pa ni u Prevarantima ne ističe toliko, vjerojatno u skladu s onim što je 1984. napisao u pogovoru Hadžićevoj knjizi Izabrane komedije: „Nijednu izdvojenu repliku, nijednu situaciju nisam postavljao kao smiješnu po sebi, nego kao danu činjenicu koja u određenim scenskim okolnostima mora izazvati smijeh u publici, i to onaj oslobađajući, zdravi, svijetli smijeh, koji se 'opire strahu' – kako bi rekao Gogolj.“
  
  Takav pristup potpuno je primjeren Hadžićevom poimanju komedije koje se temelji na uvjerenju da je interpreti moraju igrati ozbiljno da bi ih tek kontekst učinio smiješnim, Taj kontekst pisac izvlači iz svakodnevice koja ga okružuje i ona ostaje prepoznatljiva na sceni, ali joj neveliki pomaci od stvarnosti i poneki karikaturalni detalj, a prije svega duhoviti dijalozi omogućuju da postane i kritička ili preciznije satirička slika vremena u kojem je tekst nastao. Ponekad se Hadžićevim kritičarima činilo da je takav postupak bliži novinarstvu no literaturi i da će unatoč svoj popularnosti nestati sa scene zajedno s vremenom i društvenim prilikama koje prikazuje. Međutim nakon šezdeset komedija u gotovo isto toliko godina i činjenice da se mnoge od njih i danas na sceni doimaju životnima i vrijednima jasno je da se radi o iznimno značajnom opusu kazališnog komediografa kakvih nismo mnogo imali.
  
  Zato je režija Georgija Para koncentrirana na nalaženje pravog tempa radnje s mnogo preokreta, što se doima vrlo funkcionalnim i uspješnim i u Prevarantima u kojima je temeljni zaplet građen na sukobu dvojice muljatora – uglednog i popularnog ekonomista Eugena Vagnera koji se često pojavljuje na malim ekranima kao ekspert (iako nikada nije diplomirao) i umirovljenog poreznog inspektora Konstantina Jušaka koji je pronašao tu prijevaru i ucjenjuje Vagnera, a postupno se otkriva i da izvanredno zarađuje na brojnim drugim nedovoljno vještim prevarantima među kojima su i policijski inspektor Repak i novinar Bubek. Virtuozna kombinacija komedije zabluda i satire uključuje različite segmente suvremenog društva predstavljene vrlo precizno likovima koji nisu osobito složeni nego su određeni s nekoliko najvažnijih svojstava. Zajednički im je nazivnik sklonost da si priskrbe nešto što nisu zaslužili i nemogućnost da te pogodnosti i privid visokog društvenog statusa i značenja duže održe. To publika tijekom predstave sve jasnije očitava kao satiričnu i komičnu sliku naše ipak izrazito tmurne današnjice.
  
  Da bi Prevaranti funkcionirali prvenstveno kao komedija i zabavili publiku unatoč takve slike nevesele svakodnevice, bilo je nužno da uz preciznu Parovu režiju i duhovit i pronicljiv Hadžićev tekst na sceni potpuno ožive protagonisti koji i pored svedenosti na osnovne karakterne značajke nisu smjeli biti samo nositelji ideja nego i cjelovite i uvjerljive osobnosti. Za to su bile potrebne i sugestivne glumačke interpretacije koje su posebice kod glavnih likova dosegle znatno iznadprosječne domete. Adam Končić je pritom ponajviše ostajao ozbiljan i u nakomičnijim situacijama (i tako ih potencirao), izgradivši vrlo precizno lik uglednika kojemu se onda vrlo nijansirano ruši fasada važnog stručnjaka dok ne uspijeva naći rješenja za prikrivanje svoje prevare, a da pritom ne ostane na milost i nemilost ucjenjivaču. Njegovi partneri, veliki komičari, takav su odnos prema ulozi naizgled tek djelomice prihvatili. Oto Levaj kao Jušak nerijetko koristi neke svoje uobičajene komičarske štiklece, ali ne da bi njima utjelovio ucjenjivača nego da bi tako prikrio odlučnost i nemilosrdnost u provođenju svoga nauma, dok Hrvoje Kečkeš komičnost stvara iz napetosti između htijenja da zadrži privid opasnog policijskog inspektora i nemoći da se odupre Jušaku.
  
  No, posebna vrijednost i teksta i režije i glume jest da unatoč tome što Prevaranti prokazuju deformaciju društvenog sustava predstava dojmljivo (a čini mi se i znatno više no u većini ranijih Hadžićevih komedija) pokazuje ljubav prema svojim likovima – ljudima koji su posrnuli, pa čak i njihovim ljudskim slabostima. Na taj način još više prelazi lampu suočavajući svakog nasmijanog i razdraganog gledatelja barem s primišlju o tome ne bi li možda u nekoj posebnoj situaciji i on reagirao slično i tako se našao u situaciji da se ne može ispetljati iz pogrešnog izbora učinjenog zbog neumjerenosti želja i(li) ambicija. Na taj način nov Hadžićev komad u Kerempuhu izbjegava izravnu kritiku ili poruku, ali na višoj razini posredno objašnjava i to kako se i pojedinac i društvo mogu naći u situacijama kakve danas predstavljaju medijske senzacije. Prevaranti su i po tome vrijedna predstava dostojna značajnog Hadžićevog jubileja.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 23. prosinca 2010.
  

Piše: