Tinova suvremenost

Robert Kurbaša / Tin Ujević, Ispit savjesti, red. Robert Kurbaša

• 
  Danas se tek poneki pripadnici starije generacije mogu sjetiti kako je Tin Ujević mogao sablazniti pojedine krugove svojim boemskim načinom života i da je tek pred smrt 1955, a navlastito nakon nje bio opće priznat kao jedan od najvećih pjesnika naše književnosti. Iako nije pisao za kazalište, ipak su na temelju njegove poezije, a ponekad i proze stvarane zanimljive predstave koje su (posebno u režiji Tomislava Durbešića) ostale zapamćene ponajviše zbog ljepote i snage Ujevićevog književnog izraza. I dok je Durbešić nastojao scenski uobličiti Tinovu literaturu jednako efektnim kazališnim izričajem stvarajući dramsku napetost i većim brojem interpretatora i njihovom interakcijom, Goran Matović je u svojoj predstavi San i ludilo vlastitu monološku interpretaciju i režiju i izbor stihova suzdržano potisnuo u sjenu velike riječi kojoj je služio. Da je takva skromnost kao izraz poštovanja prema izvanrednoj Tinovoj poeziji bila dobar put i do ljubitelja Ujevićevog opusa dokazuje i podatak da je Matovićev recital još živ nakon tri i po desetljeća od premijere, tijekom kojih je izveden više od tisuću i tristo puta.
  
  Već i taj impozantan broj govori o tome da provokativni boem postavši klasikom nije barem za dio današnje kazališne publike nimalo izgubio na živosti, a važan dokaz da i mlađoj publici Ujević može biti suvremenikom daje autorska predstava Roberta Kurbaše Ispit savjesti u kojoj je taj mladi glumac ne samo interpretator, nego i redatelj i tvorac scenske prilagodbe. Zanimljivo je pritom da se Kurbaša opredijelio uglavnom za izbor proznih tekstova, a ne istaknutijeg Ujevićevog pjesništva, polazeći od Ispita savjesti koji je dao i ime čitavoj predstavi, kao uostalom još jednoj predstavi (ali s više glumaca) koju je prema Ujevićevim prozama sačinio i režirao Tomislav Durbešić u Gavelli sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
  
  Takvo utjecanje velikom piscu u vremenima koja potencijalnog gledatelja senzacionalistički bombardiraju svakodnevnim otkrivanjem novih nesavjesnosti zasigurno će privući gledatelja, a i interpretatoru i autoru Kurbaši omogućiti zanimljiv i vrijedan pokušaj traženja bitnih odrednica ne samo klasičnog književnog opusa nego i suvremene egzistencije, jer se niti Ujević niti Kurbašina predstava ne bave konkretnim primjerima kušnje savjesti nego traže dublji smisao života i odnosa pojedinca prema drugima, od intime i privatnosti do društvenog djelovanja. Ujević zato na sebi svojstven način naglašava odmak od činjenica: “Augustin Ujević je odista umro, i ovaj čovjek koji diše u njegovoj lešini i navlači na se njegovo odijelo jest samo njegov neki prisni prijatelj ili čak sekretar, koji zna izvjesne njegove tajne, ali nije on.“
  
  U znatnom i daleko najboljem dijelu Ispita savjesti Robert Kurbaša, držeći se tog Tinovog citata, poput njegovog tajnika razgovornim tonom prenosi publici Ujevićeve rečenice te tako baš zbog ležernosti i suspregnutog glumačkog izraza uspostavlja s gledateljem svojevrstan dijalog, ostavljajući mu vremena da razmisli o kazanom i s time uspostavi vlastiti odnos. Ipak, Kurbaši se (po mom mišljenju ne posve opravdano) čini da to nije dovoljno, pa ili nema potpuno povjerenje u takav svoj stil glume ili u to da je Ujevićeva magija riječi dovoljna i za scensku čaroliju, te zato traži dodatne scenske atrakcije. Svjetlom nastoji naći kazališni adekvat snu koji je za Tina prava stvarnost, a bitnu ulogu imaju i snimljeni stihovi koje govori Jelena Bosančić kao glas duše, a i glazba Mikija Noplinga. Ipak, izgleda mi da umnažanje istodobnih efekata u kojem se jedini interpret na sceni nastoji nametnuti u prvi plan sve glasnijim govorom i ponekad prenaglašenom interpretacijom stvara određenu atmosferu, ali povremeno zaglušuje smisao onoga što na sceni vidimo, a posebice čujemo. No, iako predstava ima padova, u pojedinim dijelovima – prvenstveno onima u kojima Kurbaša nenametljivo, ali vrlo nijansirano otkriva pravi duboki smisao Ujevićeve riječi – ipak ostvaruje natprosječne vrijednosti.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 15. prosinca 2010.

Piše: