Nedostatak lutkarskog žara

Zagrebačko kazalište lutaka: Lav Nikolajevič Tolstoj – Mark Rozovski, Priča o konju, red. Zvonko Festini

• 
  Izuzetno bogate i respektabilne povijesti, s vrhunski opremljenim kazališnim prostorom te zavidnim produkcijskim i financijskim mogućnostima, Zagrebačko kazalište lutaka nesumnjivo bi trebalo zauzimati centralno mjesto zagrebačkog i hrvatskog lutkarstva, no te pozicije davno je prepustilo nekim znatno kreativnijim kazališnim centrima i zakutcima. U isto vrijeme njegovim kazališnim daskama već godinama vladaju neinventivnost, šabloniziranost te vrlo uočljiv manjak školovanih i kvalitetnih lutkara i zaljubljenika u lutkarstvo, a rezultat toga su umorne, zamorne i tipizirane predstave, (lutkarsko kazalište bi trebalo biti sve samo to ne) prečesto naslonjene na glumu. Tolstojeva Priča o konju, kojom je naš veliki lutkarski redatelj Zvonko Festini proslavio pola stoljeća u svijetu lutaka, je nažalost potvrda takvog trenda.
  
  Priča o konju (u dramatizaciji Marka Rozovskog), turobna je pripovijetka Lava Tolstoja koja jasnom metaforom kroz svijet naslovnih četveronožaca progovara o neprihvaćanju razlika i različitih te neopravdanosti podčinjavanja životinjskog svijeta ljudskoj ruci. Šareni konj Platnomjer od prvoga dana ne uklapa se u okolinu strogo podijeljenu po rasi i izgledu, a njegovo mučno probijanje kroz život, uz tek pokoju sretnu epizodu, označeno je dvama susretima s nožem – oduzimanjem muškosti i završnim oduzimanjem života.
  
  Svođenje računa ostarjela Platnomjera, koji se rezigniran prisjeća ključnih točaka pošteno odrađenog, no ne i pošteno nagrađenog života, Festini je maksimalno scenski razigrao, odlično iskoristivši dubinu i širinu scene, paravane, pregrade i pozadinu kao platno. Odabravši masku i polumasku kao izvedbene elemente, dodatno je podvukao metaforu priče, no izvođačkim izrazom na pola puta od lutke do glumca umrtvio je scensku dinamiku. Iz perspektive lutkarstva, maska nataknuta na lice izvođača osjetno je sputana ograničenošću ljudskog tijela, dok glumca siromaši za izuzetno važan izvedbeni element – mimiku. Gubitak mimike posebno se osjećao u statičnim dijelovima predstave i u dijelovima s nepotrebnim i naglašeno neprirodnim playback umetcima.
  
  Predstavi je silno nedostajalo glumačke energije, usklađenosti i uigranosti, što je i njezin ključni problem, ali što dijelom i nije čudno, budući da od premijere 6. listopada do 26. studenog, kad sam je pogledao, gotovo uopće nije igrana. Pero Jurčić je kao Platnomjer djelovao umorno na dramski opravdanim, ali i neopravdanim mjestima, dok su  Marina Kostelac, Filip Jurčić, Željko Šestić, Branko Smiljanić, Anđelko Petric, Katarina Perica i Maja Nekić dosta griješili u međusobnoj komunikaciji, koreografiji, ali i u odnosu na rasvjetu, glazbu pa čak i scenske rekvizite s kojima su se ne jednom sudarili, dok su animacijski tek na trenutke uspjeli oživjeti maske.
  
  Scensku beživotnost pojačali su Julia Beraković, Snježana Bilanđija, Leonard Mišić i Juraj Rendulić neuvjerljivim animiranjem štapne lutke konja, bez ikakvog sklada između brzog pokreta nogu, statičnog trupa i polagane kretnje, ili bolje lebdenja iznad paravana. Također, neke grupne lutke u predstavi bile su isključivo u funkciji kulisa, predstavljajući scenski suvišak te propuštenu mogućnost dodatnog razigravanja ali, na kraju krajeva, i nepotreban novčani trošak.
  
  Otvorena i pokretna scena Mojmira Mihatova, ujedno kreatora vizualno zanimljivih maski s prisutnom crtom groteske, uspješno je s nekoliko pregrada i paravana popratila redateljsku viziju scenske otvorenosti i razigranosti. Glazba Igora Karlića stvorila je ugodan zvučni okvir naslonjen na ruski folklor koji, nažalost, nije uspio uzdrmati scenski umor.
  
  Priča o konju još jedna je u nizu tek odrađenih predstava u ZKL-u, sa silnim nedostatkom scenske energije i komunikacije, lutkarskog žara i svijesti o animaciji.
  
   © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 5. prosinca 2010.

Piše: