Efektno miješanje stilova

Teatar Exit, Zagreb: David Grieg i Gordon McIntyre, Preko Trnja do Zvijezde, red. Tomislav Pavković

• Škotski dramatičar David Grieg (rođen 1969.) ponajviše se afirmirao na značajnom međunarodnom festivalu u njegovom rodnom Edinburghu, ali je izvođen i na mnogim drugim, posebice londonskim, pozornicama. „Komad s pjevanjem“ Midsummer koji je lokalizacijom u zagrebačke prostore (dramaturginja Pavlica Bajsić) postao Preko Trnja do Zvijezde kreirao je zajedno s indie glazbenikom Gordonom McIntyreom, a obojica su u izjavama povodom tog komada odlučno odbijala da se radi o mjuziklu kojeg oni drže nižom i nedovoljno ozbiljnom scenskom vrstom.
  
  Iako mi je potpuno stran takav apriorni stav o mjuziklu, jer su neke od najboljih predstava koje sam vidio bile mjuzikli, prilično je jasno da su autori i pored toga što pjevani dijelovi imaju bitnu dramaturšku ulogu krenuli potpuno drugim putem od žanrovski čistog mjuzikla. Grieg uz sklonost posmodernističkim postupcima dobro poznaje povijest kazališne literature, a neka je klasična djela dramaturški oblikovao za suvremene izvedbe, pa je tako i njegovo korištenje glazbe i pjesama bliže Brechtu i njegov V-efektu nego mjuziklu. A McIntyre – koji se stalno pita o smislu glazbe i želi njome nešto izravno iskazati – sretan je izbor za partnera u stvaranju tako zamišljenog komada.
  
  Ipak oni djeluju u sredini u kojoj je vrlo teško opstati ne vodeći računa o publici, pa je zato i Midsummer nastoji privući gledatelja ne samo originalnošću u tumačenju mijenjanja današnjih odnosa muškarca i žene nego i zabavnošću čitave priče koja od seksa za jednu noć postupno vodi prema znatno složenijoj situaciji. Slične kombinacije ozbiljnih tema i njihovog atraktivnog, prvenstveno zabavnog (što naravno ne znači i manje vrijednog) scenskog oblikovanja karakteristične su i za većinu predstava Teatra Exit, a taj recept primjenjuje vrlo uspješno i Tomislav Pavković, redatelj predstave Od Trnja do Zvijezde.
  
  Taj naslov zagrebačke inačice Griegovog i McIntyreovog komada asocira na latinsku izreku „preko trnja do zvijezda“ koja mu uz to služi i da se u naslovu nađu imena dvije zagrebačke četvrti između kojih se odvijaju scenska događanja. To navješćuje mnoge prilagodbe komada specifičnim zagrebačkim uvjetima, ali se radnja (kako originalni naslov sugerira) ipak zbiva tijekom Ivanjske noći i vikenda koji joj slijedi. U lokalu se slučajno sreće dvoje prilično osamljenih tridesetpetogodišnjaka. Odvjetnica Helena pijucka butelju kvalitetnog vina i očekuje ljubavnika – očito oženjenog muškarca koji joj konačno javlja na mobitel da mora ostati kod kuće. Nekadašnji dečko koji obećava Robi postao je tek sitni potrčko nekog opasnog kriminalca kojeg čeka uz kriglu piva.
  
  Helena odlučuje da će se barem na trenutak riješiti svojih frustracija ludim seksom s tim nepoznatim muškarcem, a ni Robi nema ništa protiv. Ta noć je po njihovom dogovoru trebala biti jedina, a u njoj je zapravo piće bilo važnije od seksa. Zato jutro poslije potencira krizu srednjih godina, a težak mamurluk uzrokuje kašnjenja i neizvršavanje obveza – Helena ne stiže na sestrino vjenčanje, a Robi ne uspijeva prije zatvaranja banke položiti na šefov račun sto tisuća kuna koje je dobio prodajom ukradenog automobila. A kako su tijekom najkraće noći po predaji moguća razna čuda, Helena i Robi se još jednom slučajno sreću, pa fabula kreće prema svojevrsnoj suvremenoj bajci.
  
  Ivanjska noć sama po sebi ne bi bila dovoljno uvjerljiva motivacija za preokret u priči i njeno odstupanje od realizma koji je naglašen u nekoliko uvodnih prizora. No, već u tom početku kazališni postupak bitno odstupa od puke realističnosti. Efekt začudnosti kod Brechta treba stvoriti distancu glumca prema licu koje tumači i time razbiti gledateljev doživljaj scenske iluzije, ali ga ovdje navodi na razmišljanje o prikazanom, naglašavajući dva različita interpretacijska postupka. Glumci povremeno iznose što se dogodilo, ali o osobi koju tumače govore u trećem licu tako da je publici jasno kako Nataša Janjić priča o Heleni, a Ivan Glowatzky o Robiju.
  
  Songovi koje vrlo dojmljivo glumački interpretiraju nemaju međutim kao kod Brechta funkciju antičkog kora koji komentira zbivanje i ne daju kritičku sliku suvremenog društva nego prvenstveno ilustriraju psihička i emotivna stanja protagonista. To je pružilo mogućnost interpretima da pokažu veliki raspon svog glumačkog umijeća kroz nijansirano kontrastiranje različitih razina prikazivanja radnje i karaktera protagonista, te tako na neuobičajen, ali vrlo efektan način ostvare vrhunske kreacije, a redatelju Pavkoviću da iskaže umijeće u preciznom uklapanju različitih oblika teatarskog stila u jedinstvenu cjelinu atraktivne predstave koja osvaja publiku svojom zabavnošću, pokazujući usto probleme krize srednjih godina na osebujan i dojmljiv način.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 2. prosinca 2010.

Piše: