Varka, ne preobrazba

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Miroslav Krleža, Leda, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  U osječkom je Hrvatskom narodnom kazalištu 104. kazališna sezona otvorena završnim segmentom Krležina trodijelnog dramskog ciklusa Glembajevi koji, zajedno s jedanaest proznih fragmenata, prikazuje uništenje životne laži jednog cjelokupnog društvenog sloja, kriminalnog novobogataškog agramerskog dekadentnog građanstva zakrinkanog u plemićki model – Ledom. Komedijom jedne karnevalske noći.
  
  U toj zagrebačkoj karnevalskoj noći u ožujku 1926. godine postaju jasniji obrisi složenih, primitivnih odnosa između pojedinih predstavnika zagrebačkog visokog društva, čiji je, očekivano, dionik i jedan Glembay, Vitez Oliver Urban, nećak slikara Leonea Glembaya poznatog iz drame Gospoda Glembayevi. Taj trenutno zagrebački likovni kritičar, a bivši austrougarski diplomat u St. Petersburgu koji se nakon propasti Habsburga bavio najrazličitijim, često kriminalnim djelatnostima, središnji je lik ovoga poznatog dramskog djelića ciklusa o Glembayevima.
  
  Mladi redatelj Ivan Leo Lemo upoznat s cjelokupnom glembajevskom sagom, o čemu svjedoči i njegovo poigravanje relativizacijom govora umetanjem narativnih replika preuzetih iz Krležinih proza, pravilno iskorištava karnevalsku noć kao onaj prostor u kojem će varka odigrati ključnu ulogu, a ne često zlo(uporabljena) i time očekivana preobrazba. Upravo će narativne replike koje Lemo inteligentno ograničava na ekspozicijski monolog i posmrtni govor epiloga kako ne bi naštetili kazališnom karakteru djela, spriječiti iluziju, gledatelju omogućiti objektivniju prosudbu, dovesti ga na put kritičkog razmišljanja koje treba nadmašiti uživljavanje u scensko zbivanje.
  
  Kada Gospodin kojega tumači Davor Panić na kraju predstave, prethodno neutralno promotrivši svaki segmant dramske radnje, skida masku sudionika toga pohlepom i požudom nagriženog visokog zagrebačkog društva i umjetnom, nemotiviranom, neočekivanom i začudnom narativnom replikom, on će odbaciti ne samo svoj identitet, nego i identitet cjelokupnog društva kojeg reprezentira, smjestiti se izvan fikcije kako bi naglasio njezinu lažnost i kao tumač sažeti radnju sa stajališta redatelja koji upravlja predstavom. Takvo obraćanje publici ima jasnu namjeru – mijenjanje scenarija stvarnosti.
  
  Davor Panić redateljevu namjeru savršeno provodi u djelo. Toliku količinu izjednačenosti tragičnog u komičnom pri vrlo kratkoj verbalnoj dionici dugo nismo vidjeli na osječkoj pozornici. Neka ova sporedna, a za predstavu ključna uloga, označi potpuni povratak Davora Panića na poziciju koja mu neosporno pripada – dramskog prvaka osječkog HNK.
  
  Pozitivnu ocjenu još zaslužuju, a pritom obuhvaćamo sve kazališne struke uključene u realizaciju Lede, isključivo glumci Aleksandar Bogdanović u ulozi jednog od posljednjih Glembaya, Olivera Urbana, Tatjana Bertok-Zupković kao Klara te Nela Kocsis kao Melita. O njihovoj motiviranosti, uživljenosti ponajviše ovisi uspjeh ove inteligentno zamišljene obrade Krležina djela.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 30. studenoga 2010.

Piše: