Prava kemija
Nezavisna produkcija: Milan Grgić – Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, red. Mojca Horvat
-
Dok u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija još uvijek žari i pali Grgić-Kabiljev mjuzikl Jalta, Jalta, u maloj dvorani Lisinski, 23. studenoga (kao i u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji 21. studenoga) dogodila se svojevrsna off-Jalta. Naime, obitelj Surian, na čelu sa slavnim opernim pjevačem Giorgiom Surianom (školovanje u milanskoj Skali i nastupi sa svjetski poznatim umjetnicima poput Placida Dominga, Monserrat Caballé i Katie Ricciarelli dovoljno govore o njegovoj tridesetogodišnjoj međunarodnoj karijeri), odlučila je postaviti na scenu komornu verziju Jalte. U adaptaciji Leonore Surian, dramske i glazbene umjetnice, te u režiji Mojce Horvat, slavna Jalta, Jalta malo je prerađena i malo skraćena kako bi doista odgovarala najavljenom tipu komornog mjuzikla koji je toliko mali da se izvodi kod kuće, u sobi, i kojime se svi članovi obitelji dobro zabavljaju dok pjevaju i glume za goste i prijatelje.
Prisnost izvođača i publike poticana je od prve riječi koju je izgovorila Leonora Surian alias Nina Filipovna. Naime, Leonora/Nina je najprije publiku ponudila domaćim kolačima – dok, dakle, čekaju da konačno dođu ta tri sobara. U međuvremenu je predstavila pijanista Samuela (Vladimir Babin) koji je, htio-ne htio također morao sudjelovati u predstavi, odgovarati na pitanja, komentirati, da bi naposljetku postao meta Leonorinog-Nininog bijesa (jer su dečki, kao djeca u vrtiću, sve razbacali tukući se na pozornici). A Englez Stenly (Stefano Surian), Rus Griša (Giorgio Surian) i Amerikanac Lary (Giorgio Surian ml.) napokon su doputovali iz dalekih krajeva, pa se svaki zasebno i na sebi svojstven način predstavio publici.
I tako se počela odvijati predstava, koja je unatoč minimalizmu, sve više i više uvlačila gledatelje u svoju čarobnu igru. Minimalizam je kretao od scenografije (na sceni je, osim glasovira, bio postavljen samo stol sa stolcima), a nastavio se kostimografijom (sva tri sobara bila su odjevena u bijele košulje i crne hlače, što je donekle koncertno a donekle konobarsko ruho – i jedno i drugo zapravo potpuno odgovara njihovom zanimanju u Jalti), kao i brojem likova (pijanist Samuel bio je zamjena za sve sporedne likove iz izvornog mjuzikla). Međutim, sama je preradba zamišljena kao šarmantna dosjetka. Iz mjuzikla je izbačen veliki dio zapleta iz drugog dijela, ali to nije narušilo dojam cjelovitosti, jer su zadržani svi važni glazbeni brojevi. Naposljetku je bilo sasvim jasno kako su sva tri sobara zajedno s Ninom otputovala i sretno doputovala na toliko željenu Zelenu livadu.
Neki glazbeni brojevi su malo izmijenjeni, čime su izvođači pokazali da se Jalta, Jalta u svakome vremenu može osuvremeniti. Naime, uz repanje, bilo je tu i stepa, pa plesanja na stolicama i na stolu, a u jednom trenutku Suriani su dohvatili gledatelje iz prvoga reda (kojima su na početku nudili kolače), pa je na pozornici nastalo veselo kolo. Ako je netko mislio da će mjuziklu zbog komorne izvedbe nedostajati chorus, očito se prevario, jer obitelj Surian je bez problema stvarala iluziju veličine bez zbora i simfonijskog orkestra koji traži izvornik.
No u stvarnosti, na pozornici su bili samo njih četvero; odnosno petero ako se broji nužni dodatak – pijanist Samuel u čiju se ulogu potpuno uživio Vladimir Babin. Doduše, u broju Jalta, Jalta u pomoć mu je priskočio Amerikanac Giorgio Surian ml. svirajući gitaru koju je, kao svaki čovjek sa Zapada, donio sa sobom u hladnu Jaltu. Nije to, naravno, bila maestralna svirka (jer je Giorgio ml. vjerojatno prošao samo nečiji brzi kurs sviranja gitare) ali je ideja bila izvrsna. Onime što se zna pokrivalo se ono što se ne zna baš sjajno, a izvedba zapravo i nije nudila pojedinačne performanse, nego međusobnu kemiju članova obitelji. Braća Stefano i Giorgio ml. bili su odlični u svojim ulogama – snalažljivi, zanimljivi, premda pjevački ne toliko jaki. Ali izvlačio ih je siguran i čvrst očev te topli i neodoljiv Leonorin glas (ta toplina naročito se osjetila u broju Što će biti s nama sutra u kojemu nije bilo pjevačkog pretjerivanja, nego samo lirska iskrenost). Tako da su Whisky, votka i gin definitivno zapamćeni kao nacionalna pića (a vidjelo se i da se glumci-pjevači od njih mogu napiti). Zapravo, kada se Suriane gledalo kako se dobro zabavljaju na pozornici, zaboravljali su se svi potencijalni nedostaci, pa se i publika odlično zabavljala zajedno s njima.
S druge strane, sigurna sam da komorni mjuzikl obitelji Surian ne bi tako dobro funkcionirao da se radilo o kojem drugom domaćem mjuziklu. Jer Jalta, Jalta je do danas ostala prvi i jedini pravi hrvatski mjuzikl – jedini u smislu da se pamti i uvijek ponovno i ponovno izvodi. Sve je to niklo iz pera Milana Grgića čije su dosjetke i danas (nakon toliko godina!) smiješne i koje, kao uostalom i glazba, dopuštaju različite intervencije (ako su, naravno, osmišljene i unesene s ukusom što ovdje i jest bio slučaj). I, naravno, tu je i besmrtna glazba Alfija Kabilja koju već svi u Hrvatskoj znaju pomalo napamet. Uz cijeli niz vedrih i popularnih songova, već je postalo uobičajeno da se song Neka cijeli ovaj svijet pri svakoj izvedbi Jalte seli s pozornice u gledalište te da polako prerasta u pjesmu-himnu koju u završnici mjuzikla pjevaju svi i to sa suzama i s nadom da će doista jednoga dana svijet zasjati u suncu.
© Irena Paulus, KULISA.eu, 25. studenoga 2010.
Piše:

Paulus