O mladima za mlade

Gostovanje: Malo pozorište Duško Radović, Beograd, Srbija, Frank Wedekind, Buđenje proljeća, red. Anja Suša (u GK Trešnja, Zagreb)

• 
  Da Buđenje proljeća ne treba biti samo turobno i mučno upiranje prstom u krivce i njihove pogreške, pokazali su u zagrebačkoj Trešnji gosti iz beogradskog Malog pozorišta Duško Radović. Namjenivši Wedekindov tekst tinejdžerima, redateljica Anja Suša tome je podredila sve elemente predstave, od adaptacije Irene Kraus, preko scenske izvedbe visokog ritma ispunjene humorom, do otvorene komunikacijom s publikom koja postaje nositelj raspleta djela.
  
  Time redateljica nije otupjela Wedekindovu kritičku oštricu niti je zaobišla tamu i opasnosti koje se kriju na putu odrastanja, danas više nego ikad prije, nego ih je samo odlično prilagodila uzrastu kojemu namjenjuje predstavu. Tako je seksualni čin omotala dugom plahtom, samoubojstvo pomaknula sa scene, dok je poroke prikazala balonima od helija što nude zabavu kratkog daha koju slijedi brzo i mučno triježnjenje. Strelice krivnje usmjerila je prema odraslima, oblikujući ih naglašeno karikaturalno, čime je scenski elegantno prikazala njihovu izgubljenost u stvarnom svijetu te bijeg od problema vlastite djece i učenika u trivijalizaciju i negiranje.
  
  Maša Dakić, Jelena Petrović, Jelena Ilić, Damjan Kecojević i Miloš Anđelković silnom su scenskom energijom i glumačkim šarmom utjelovili razigrane i infantilne tinejdžere koji se gube na pragovima odrastanja. Odlično su komunicirali, posebice Anđelković, s mladom publikom, postavljajući joj ključna pitanja vezana uz školovanje, ljubav i smrt, koja se provlači kroz cijelu predstavu. Dušica Sinobad i Miloš Samolov bili su duhovito karikaturalni i uvjerljivo izgubljeni u ulogama predstavnika odraslih.
  
  Otvoreni rasplet prepušten je gledateljima i njihovim komentarima (putem audio zapisa) čime se predstava još naglašenije približila i urasla u svijet tinejdžera u publici, ne nudeći im rješenje, nego ga zahtijevajući od njih. Uostalom, oni bi ionako trebali najbolje razumjeti svoje scenske kolege, a time i same sebe.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 27. studenoga 2010.

Piše: