Važni su srce i pamet
6. festival novog cirkusa, Zagreb, 13. studenoga 2010.
-
Duhovit i smiren, ravnatelj Festivala novog cirkusa Ivan Kralj najavljivao je trajanje ovogodišnjeg, šestog cirkuskog festivala ovako: „Naravno da će ga biti i trajat će od 13. studenoga do 13. studenoga 2010.“ Festival je pao u nemilost gradskih financijera, pa smo se svi jako iznenadili i razveselili mršavom ali živom festivalu. A on i nije bio zapravo mršav – donio je radosti i raznolikosti koliko neki drugi u tjedan dana. Već i samim dizajnom naslovnice kataloga.
U jutarnjim satima Jennifer Miller (žena s bradom) održala je predavanje o svojem Circusu Amok, dok je prostor Showroom galerije Nova udomio na nekoliko sati jako zabavan Muzej festivalskih relikvija. Predmeti, dobiveni ili ukradeni, vezani uz pojedine grupe ili predstave, fotografije veselih i nemilih događaja, rješenja o nefinanciranju i hrpe kupona kao dokazi o prodanim ulaznicama – pravi rukavac postojećeg gornjogradskog Muzeja prekinutih veza.
U večernjim satima počeo je kazališni dio Festivala, pa je tako na Sceni Travno zaigrao-la Philippe – Phia Menard odnosno Compagnia Non Nova predstavu P.P.P. ili u prijevodu P.P.P. – Pozicija paralelna podu. Ova nesigurnost u rodu i imenu izvođača-čice leži u osobnoj situaciji promjene spola – prema tvrdnjama, pri kraju je transformacija muškarca u ženu, što je na vrlo poetski no i pomalo opasan način prikazano topljenjem leda – kemija se zadržala a fizika žudi promjenu. Krhka figura protagonista u kupaćem kostimu izaziva sućut, nas u jaknama, svjesnih da je sedamnaest stupnjeva ponekad jako, jako hladna zračna kupka. Zastrašujuće su i brojne iznad pozornice obješene ledene kugle, a njihov pad i rasprskavanje posredno uzrokujemo i svi mi u gledalištu, podižući svojom prisustvom temperaturu dvorane. Iako znamo, da je Philippe – Phia svaki puta živ dočekao kraj predstave (pomoćnici su pametni i precizni), ipak nas prožima blaga nelagoda. Kada ulazi u pomične kvazi-hladnjake, radujemo se njezinoj odjeći i lakše nam je, smanjuje nam se grižnja savjesti… Jer, kao što je na kraju rekao-la „I ovakvi poput mene zaslužuju mjesto za život… Nismo mi ovo birali.“ I dok pratimo borbu krhkog tijela s ledom i snijegom, navijamo za njega i možda postajemo, bolje, tolerantnije osobe. I možda P.P.P. počinje značiti pozicija paralelna plafonu?!
A onda noć ima svoju moć i Pogon Jedinstvo postaje Red Room (queer cabaret). Crnih zidova, urešena teškim crvenim baršunastim zastorom, starinskim lusterima i kružnim podijem (osmislili Ivan Kralj i Leo Vukelić), tvornička hala postala je zavodljiva dvorana u kojoj je slutnja našla svoj dom! U režiji Ivana Kralja pojavili su se neobični ljudi – bilo izgledom, bilo vještinama. No, kako smo brzo prihvatili transformaciju prostora, vrlo smo se brzo familijarizirali s Le Gateau Chocolat (opernom divom naglašene brade i prekrasnog baritona), Andreasom Bartlom i Cohdiem Harrellom (mogu sa svojim tijelom učiniti što žele i kako žele), Kalki La Hula(virtuoznom vladaricom hula-hopa), Empress Stah (prelijepa u svojoj golotinji ,kojoj usprkos, uspijeva sakriti dijamante?!), Betty Brawn (presnažna dizačica muškaraca) te Big Ass Barbeque i Marijanom Perinić s brošem i čudnim engleskim jezikom. Bila su to dva bajkovita sata uzajamne simpatije i uvažavanja – zabavno i sućutno istovremeno. „Mirišem strah“ rekla je „homoseksualna zebra iz Afrike“, baršunastim baritonom skrivenim u ogromnom tijelu zamotanom u likru, ali prevarila se, barem tada. Jer, koga briga za spol i sklonosti – važni su srce i pamet, a toga te noći pokraj Save nije nedostajalo.
© Olga Vujović, KULISA.eu, 18. studenoga 2010.
Piše:

Vujović