Intelektualni boks-meč

Istarsko narodno kazalište – Gradsko Kazalište Pula: Joanna Murray-Smith, Čast, red. Ivica Šimić

• 
  Jedan od razloga da gostovanje Časti u izvedbi INK-a u Maloj sceni bude značajan događaj za zagrebačku publiku bilo je i upoznavanje s u svjetskim razmjerima vrlo uspješnim komadom australske dramatičarke Joanne Murray-Smith Honour (što na engleskom znači čast, ali se izgovara identično kao i ime glavne junakinje Honor). Čast je Murray-Smith napisala na studiju u Sjedinjenim Državama. Nedugo potom je s velikim uspjehom prikazana na Broadwayu, a to se ponovilo i u Londonu – najprije u Royal National Theatreu, nakon toga i na West Endu, a potom i u mnogim drugim zemljama. Za tim uspjehom u našim razmjerima neće vjerojatno zaostati ni ova pulska izvedba koja se ponešto razlikuje od dva temeljna refleksa suvremenih svjetskih teatarskih zbivanja na hrvatskim pozornicama.
  
  Među njima i po gostovanjima i po našim predstavama prevladavaju slične tendencije suvremenog modernizma i pokušaja revolucioniranja kazališnog stila, a i onoga što se njime izražava. Na suprotnom polu su posezanja za novim, prvenstveno zabavnim uspješnicama komercijalnog teatra – najčešće komedijama ili vodviljima kojima je nerijetko bitna odlika dobro skrojenog komada. Po vještini pisanja i umijeću fabuliranja Murray-Smith nije daleko od takvog stila, ali iako u njenom tekstu ima humora (navlastito onog crnog) njene su težnje usmjerene u drugom pravcu – otkriti kakvi su ljudi iza onoga kakvima se prikazuju drugima (i u što i sami dobrim dijelom vjeruju) te preispitati pravo značenje pojmova poput časti, ljubavi, slave, poštenja i poštovanja koji bitno određuju život pojedinca, iako ih on niti ne pomišlja kritički razmotriti. Paradoksalno je pritom da u pustolovinu takvog scenskog propitivanja smisla i pojmova i načina života Murray-Smith kreće od najstereotipnijeg (doduše u stvarnosti možda i najčešćeg) oblika raspada duge bračne veze – stariji muškarac poludi za mladom ljepoticom i zbog nje napušta sve ono što je i njemu desetljećima bilo bitan dio smisla postojanja.
  
  Takav je protagonist George, slavan i još uvijek dobro izgledajući novinar u šezdesetim godinama koji je proveo trideset i dvije godine u uspješnom braku s također još uvijek lijepom vršnjakinjom Honor. Ona je u mladosti bila cijenjena i nagrađivana književnica koja se prestala baviti pisanjem kako bi pomagala suprugu u ostvarivanju velike karijere i brinula se za njihovu sada dvadesetčetverogodišnju kćerku Sophie. No, kada ga intervjuira zanosna, a uz to i vrlo inteligentna Claudia (tek nekoliko godina starija od njegove kćerke s kojom se sretala na istom fakultetu), nije joj ga teško zavesti. Taj početak, banalnu situaciju autorica nastoji učiniti originalnom ponajviše zahvaljujući kontrastima u Claudijinom pristupu Georgeu, ali i Honor - uvažavanje njihovog znanja, talenta (Claudia je čak pročitala Honorinu davnu zbirku pjesama) i iskustva nasuprot logičnim, ali i izrazito ciničnim propitivanjem smisla vrijednosti koje oni ne dovode u pitanje. To Heleni Minić omogućava da pokaže zavidan raspon interpretativnih mogućnosti, ali ipak ti uvodni prizori ne djeluju potpuno životno, te uglavnom ostaju na natprosječnoj razini zahvaljujući duhovitim replikama i uopće mudrosti dijaloga (u vrlo tečnom prijevodu Maje Oršić Magdić).
  
  Problem je što je George zamišljen i napisan kao prilično nezanimljiv lik, pa da se ne priča o njegovoj profesionalnoj važnosti i da Claudia u jednom trenutku ne kaže kako se zaljubila u njegov um, ne vjerujem da bi publika na temelju njegovih replika mogla izvući zaključak da je on naročito pametan i iole značajan u bilo kom pogledu. Georgea zapravo scenski izvlači njegov interpret Zoran Gogić koji i bez prave tekstualne potpore uvjerljivo glumački posreduje protagonistovu uvjerenost u vlastitu važnost i naznačuje da njegov lik zna nešto bitno što ne želi priopćiti ni partnericama ni publici, iako se zapravo radi o efektnom prikrivanju praznine.
  
  Razvitkom radnje postaje jasno da je takav tretman jedinog muškog lika nedvojbeno proizašao iz indirektnog oblikovanja profeminističkog viđenja muško-ženskih odnosa u kojem muškarac postaje objekt. Ne mislim da bi feminizam sam po sebi trebao na sceni biti nešto pozitivno ili negativno, a bilo bi licemjerno prigovarati tome što je u Časti muškarac objekt nakon svih ne samo kazališnih nego i filmskih i literarnih čak i cijenjenih djela u kojima je objekt žena. Ipak čini mi se da u trenucima kada je George u prvom planu takav pristup pomalo šteti komadu, jer strastvene reakcije žena prema njemu teško mogu biti potpuno uvjerljive. Zato ga je Murray-Smith mudro tijekom komada sve više gurala u drugi plan svodeći ga na referencu prema kojoj se određuju neusporedivo zanimljiviji ženski likovi. Tako je čak i znatno manja uloga Sophie u pokušaju da razori novostvorenu zajednicu Georgea i Claudije te ponovo uspostavi obiteljski sklad u kojem se osjećala zaštićenom, dramski daleko bitnija, dobrim dijelom zahvaljujući i snažnoj glumačkoj energiji i naglašenom izražavanju osjećaja Lane Gojak.
  
  Ipak i tako postavljeni odnosi lica ne umanjuju izrazito pozitivne dojmove o Časti zahvaljući virtuoznom oblikovanju pametnih, a istodobno i za scensku radnju funkcionalnih dijaloga, a još više zbog fascinantne i vrlo kompleksne Honor koja je Mireli Brekalo pružila mogućnost za izvanrednu kreaciju. Njena interpretacija je vrlo dojmljiva čak i u prvim trenucima nakon saznanja o raspadu braka kada Honor reagira potpuno stereotipno kao napuštena supruga koja u predbacuje mužu nepoštenje jer je napušta nakon svega što je za njega učinila i nakon što se zbog njega odrekla vlastite karijere. No, prave glumačke vrhunce Mirela Brekalo postiže postupnim jačanjem Honorine osobnosti od trenutka kada shvaća da je zauvijek izgubila Georgea pa do završetka u kojem pronalazi vlastito dostojanstvo i smisao daljnjeg življenja u uspješnom povratku književnom djelovanju.
  
  I tako dok Claudia otkriva da ne može voljeti nego jedino biti voljena, ali pritom od Georgea ne profitira kao novinarka toliko koliko je željela, dok se Sophie mora konačno suočiti s činjenicom da se ne može vječno oslanjati na potpunu potporu obitelji nego mora konačno odrasti, a ni blijedi George ne dobiva pravu Claudijinu ljubav, a nije više siguran niti da on doista voli Claudiju ili je tek začaran prividom da ga ta veza može pomladiti, Honor je jedina koja uspijeva pobijediti bar na profesionalnom planu i naći smirenje u radikalno promijenjenoj situaciji.
  
  Doduše ozbiljnija analiza mogla bi i takvom djelomičnom happy endu Murray-Smith predbaciti ekspresni Honorin povratak na staze književne slave bez ikakvih teškoća (što je doista gotovo nemoguće), ali australskoj autorici treba priznati umijeće i virtuoznost pisanja za kazalište čime pruža mogućnost stvarateljima predstave da njezin književni predložak nadgrade svojim kreacijama i tako ostvare visoke scenske domete. U INK-ovoj Časti to je uspio i glumački ansambl predvođen sjajnom Mirelom Brekalo, ali barem u jednakoj mjeri i redatelj Ivica Šimić koji je precizno vodio ritam predstave i usklađivao odnose među interpretima tako da se stanoviti nedostaci teksta gotovo nisu niti primjećivali.
  
  On je ujedno i najzaslužniji za prikaz muško-ženskih, pa i svih međuljudskih odnosa kao svojevrsnog boks-meča u kojem protagonisti udarce zadaju sofistiranim rečenicama. Takvom oblikovanju odnosa među likovima Časti bitno je pomogla naglašeno minimalistička scenografija Dinke Jeričević koja naznakom kruga sugerira borilište arene, dok četiri stolca na kojima protagonisti sjede kada nisu aktivni u prizoru, oblikuju pravokutni ring i podsjećaju na sjedalice na kojima se boksači odmaraju između rundi. Asocijacije na ring podcrtava i udarac koji glasno i kratko grune između prizora, što u prvi mah može zasmetati da bi vrlo brzo postalo jasno kako se radi o zvučnom signalu koji scene razdvaja kao što gong odvaja boksačke runde.
  
  Sve to pridonijelo je dojmu o predstavi izrazito natprosječne vrijednosti koja je novi dokaz ozbiljnosti i kvalitete rada u pulskom teatru.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 19. studenoga 2010.

Piše: