Sjaj samosvojnog kazališta

Teatar Exit, Zagreb: Patrick Süskind, Kontrabas, red. Rene Medvešek

• Rene Medvešek je prva priznanja u kazalištu stjecao krajem osamdesetih godina kao mlad, ali iznimno nadaren glumac, da bi se već u devedesetima afirmirao i kao vrlo osebujan i samosvojan redatelj, a i kompletan autor koji nerijetko sam i interpretira protagoniste svojih predstava. Vrlo brzo uspio je stvoriti vlastitu, posebnu vrstu teatarskog izraza koja mu je osigurala i posebnu poziciju u našem teatru, podjednako udaljenu od srednje struje kao i od svih vrsta (post)modernizama, a također isto toliko i od zabavnog koliko i od politički angažiranog kazališta. To što se njegove predstave bave sudbinom pojedinca i njegovim odnosom prema okolini i nije bitno drugačije od onoga čime se bavi najveći dio svekolikog teatra, ali jest posebno po tome na koji način on to radi. Najkraće moglo bi se tu posebnost odrediti kao komornu kontemplaciju o najdubljim pokretačima čovjekovih odluka i djelovanja, što međutim ne vodi u elitističko, isključivo meditativno kazalište nego se zahvaljujući humoru (čak i u onim najtežim trenucima) te razgranatoj i zanimljivoj radnji otjelotvoruje u vrlo živoj predstavi koja izvanredno komunicira s gledateljima.
  
  Kontrabas Patricka Süskinda, autora bestselera Parfem, sadrži mnoge elemente bliske Medvešekovom poimanju teatra, pa ne čudi da ga je on preveo, režirao, a s dramaturginjom Pavlicom Bajsić adaptirao i prebacio u zagrebačku sredinu, te igrao jedinu ulogu – četrdesetsedmogodišnjeg glazbenika koji svira kontrabas u Hrvatskom narodnom kazalištu. Njegova sudbina i životni problemi ne izgledaju doduše bitno određenima sredinom u kojoj živi, ali lokalizacija omogućuje da se s nekoliko uporaba upitne zamjenice kaj i povremenog odstupanja od pravilne akcentuacije napravi stanovit odmak od standardnog i scenski ne baš najživljeg književnog govora. To je ujedno i dodatna karakterizacija jedinog protagonista, a pruža mogućnost i za poneku (po svoj prilici improviziranu) dosjetku o našim današnjim društvenim prilikama. Koliko god ti detalji bili na prvi pogled nevažni oni ipak pomažu da se protagonist uklapanjem u našu sredinu približi gledateljima, a ujedno njegova besperspektivnost postaje ne samo individualni problem nego i slika društva koje sve više gubi svoje perspektive i budućnost.
  
  Svi su ti pomaci napravljeni i zato da se zbivanja na sceni čvršće povežu s publikom, no da bi to u cijelosti funkcioniralo punih sat i pol i to sa samo jednim likom na sceni, neophodno je da taj glumac isijava golemom kreativnom energijom i da nizom različitih nijansi svaku novu situaciju stavi u drugačiji kontekst te ne samo fabulom nego i emocijama veže gledatelja. A to u Kontrabasu doista uspijeva zahvaljujući Medvešekovoj silnoj glumačkoj energiji i karizmi, ali i istodobnoj začudnoj ležernosti kojom se sa scene obraća gledateljima uvlačeći i njih u svoju priču. Zapravo na taj način interpretator prestaje s pukim pričanjem priče (što i mene, a i znatan broj gledatelja često odbija od monodrame) nego u interakciji s publikom uspijeva stvoriti dramsku napetost bez koje ipak nema velike predstave.
  
  No, dramska situacija ne gradi se ovdje samo na komunikaciji glumca i gledatelja nego i na kontrapunktu onog što glumac govori i što zapravo misli. Posebice je to vidljivo na početku kada glazbenik pijuckajući pivo prepotentno objašnjava kako glazba može postojati i bez dirigenta i bez bilo kojeg instrumenta osim kontrabasa, jer je on temelj svega. Medvešek vrlo suptilnom igrom pokazuje ispraznost tih velikih riječi prikazujući protagonista kao tipičnog sredovječnog muškarca koji umišljenom (a i komičnom) veličinom zapravo skriva i od samog sebe da u životu nije ostvario nešto značajno, a više to neće ni stići. No, nakon sljedećih nekoliko gutljaja piva ta poza u vrlo precizno režiranoj i glumljenoj Medvešekovoj interpretaciji polako počinje pucati otkrivajući kako je glazbenik svjestan svoje osrednjosti za koju ponajviše optužuje kontrabas kao instrument najružnijeg zvuka, ali i nekreativnosti zbog koje bi trebao biti sretan da je kao član orkestra nacionalnog teatra zapravo službenik na neodređeno vrijeme te tako zbrinut do penzije.
  
  Prelazeći virtuozno iz jednog u drugo raspoloženje tog lika Medvešek se vrlo dojmljivo poigrava njegovim osjećajima, posredno otkrivajući da ni ta druga krajnost nije potpuna slika glazbenika – službenika, nego da on i dalje sanja kako će ipak imati priliku pokazati svoje glazbeno umijeće, ali i da će njegove skrivene (a možda i nepostojeće) kvalitete zamijetiti lijepa mlada sopranistica koja mu se sviđa. U svemu tome će prelaziti iz potpunog očaja u snove o ružičastoj budućnosti za koju ipak dvoji da će se ikada realizirati. Pritom nije posve na čistu da li je zato kriv on sam, njegovi izbori i sposobnosti ili pak sredina u kojoj umijeće i vrsnost nisu dovoljni da bi se uspjelo.
  
  Takav protagonist kojemu odumiru ljudske vrijednosti iako nije u naročito katastrofičnoj situaciji i koji se muči (a povremeno i sprda s dilemom da li je za to kriv on ili društvo u kojem živi) blizak je našem suvremenom gledatelju, ali da bi se publika s njime u potpunosti saživjela i u njemu dobrim dijelom prepoznala nisu bile dovoljne samo te prepoznatljivosti nego i dojmljivost Medvešekovog glumačkog i redateljskog (posebice u tajmingu) umijeća koja su i bila hipnotička i očaravajuća na najvišoj razini.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 22. studenoga 2010.

Piše: