Dubrovački kazališni spomenar

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, Ernest Katić, Imbarak / Ljubav na Prijekomu, red. Joško Juvančić

• 
  Nakon sedamdesetak godina na dubrovačku scenu vraćeno je dramsko djelo Enesta Katića (1883-1955), svestranog intelektualca i važne javne osobe prve polovice dubrovačkog dvadesetog stoljeća ali i književnika bogatog i raznovrsnog opusa i iznenađujućih tragova koje otkriva njegova bogata rukopisna ostavština. Njegov dramski prvijenac Jakobinka, koji je 1914. objavio u nakladi Matice hrvatske pod pseudonimom Lukša s Orsana, uprizoren je (uz pohvalnu recenziju Iva Vojnovića) iste godine na sceni hrvatske nacionalne kuće u Zagrebu a 1928. slijedila je drama Vlastela u bjekstvu koja će biti odigrana s još jednom Katićevom jednočinkom Izvan grada. Zahvaljujući Ivanu Viđenu koji ju je pronašao u rukopisnoj ostavštini, njegova komedija Ljubav na Prijekomu iznova je u Dubrovniku vratila interes za djelo Lukše s Orsana, a svemu je prethodila radiodramska verzija te komedije (režija Katja Šimunić) u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija u lipnju ove godine. Još živo sjećanje mnogih Dubrovčana na Gospara Nestija osvježeno je i prigodnom Viđenovom biografskom izložbom Ernest Katić: Junak sjećanja otvorenom dan uoči premijere u predvorju dubrovačkog kazališta.
  
  Dramaturg Hrvoje Ivanković vješto usložnjava i povezuje Katićevu prigodnu dramsku skicu Imbarak, premijerno su je u autorovoj režiji 1936. godine odigrali maturanti Pomorske trgovačke akademije, i Ljubav na Prijekomu koju je praizvelo Dubrovačko kazališno društvo u Bondinom kazalištu na Kandeloru 1935. godine, u dvočinsku cjelovečernju nostalgičnu i podsjećajuću teatarsku posvetu moru, pomorcima i podneblju, mentalitetu i zaboravljenim sutonima ljudskih sudbina elegičnih priziva i zaboravljenih radosti. Imbarak, s podnaslovom Slika iz dubrovačkog pomorskog života naših dana, jednostavna je nepretenciozna poetska dramska sličica na koju se s nešto zahtjevnijom igrom i sadržajem ali jednako plošnih dramskih priziva, naslanja Ljubav na Prijekome unekoliko punije i razigranije pučke pa onda i zavičajne komedijske situacije i zapleta.
  
  Protagonisti su karakteristični tipovi onih tihih i životnih otkucaja srca Grada koji im daju ritam, dah i dušu i koje Katić ciljano uvodi u svoju scensku šalu ustrajavajući tako na prepoznatljivoj i autentičnoj atmosferi Grada, ambijentu i njegovih mikro lokaliteta i posebnosti. Podsjeća Ivanković u programskoj knjižici – u obrazloženju nagrade Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca „najboljim glumama“, za Katićevu komediju 1934., između ostalog je zapisano: „Eklekticistička gluma pisana po uzoru starih dubrovačkih komedija s naivnim šalama. Osobitu draž i posebnu slatkoću daje toj glumi lokalni kolorit, potenciran originalnim dubrovačkim dijalektom, ali onemogućuje izvedbu ove glume izvan dubrovačkog milieua.“ Redatelj Joško Juvančić, dokazani poznavatelj dubrovačkog vremenopisa ali i biti same dubrovačke teatarske priče u tome pronalazi svoj redateljski alibi i dosljedno ga, precizno i pedantno razvija i provodi, slažući i nižući prizore preslika starih pomorskih i dubrovačkih obiteljskih albuma, spomenara i zaziva zavjetnih sličica ustrajavajući na atmosferi i dubrovačkom dijalektu što je neosporiva i važna kvaliteta Katićevih jednočinki ali i samog Juvančićevog redateljskog postupka.
  
  U retro-igri priziva onodobnog, davnog a Gradu imanentnog svakodnevlja i uspomena i pa i teatra i njegove povijesti same, zaslužna je kostimografkinja Doris Kristić, glazbena suradnica Paola Dražić-Zekić a posebno scenograf Marin Gozze koji je podsjetio na neke ishodišne teatru imanentne datosti takvih uprizorenja iz Katićeva vremena, stilizirane glumačke igre i povratku revitaliziranoj uporabi i igre kulisa u predstavi nježne ljepote i skladne likovnosti kojoj su, oslikavši ih, doprinijeli Mišo Baričević sa asistenticom Anom Marijom Obradović.
  
  Gotovo cijeli aktualni glumački potencijal dubrovačkog kazališta (Davor Erceg, Frane Perišin, Branimir Vidić, Edi Jertec, Antonio Franić, Hrvoje Sebastijan, Zdeslav Čotić, Ivica Barišić, Milka Podrug Kokotović, Mirej Stanić, Glorija Šoletić, Helenaq Kovačić, Ivana Ljepotica. Emerson de Souz Cruz, Izmira Brautović) okupljen je u ovoj predstavi s igranjem i pjevanjem, s tipičnim dubrovačkim likovima ali i ujednačenim glumačkim ostvarenjima sukladno datostima pa i zadatostima Katićevih jednočinki i do kraja u funkciji redateljske zamisli i dramaturgove nakane. Od replike starog plakata predstave koja najavljuje praizvedbu 2. veljače 1935., dosljednog stila igre i glumačkih rasporeda i zadataka po mjeri, ustrajavanju na dubrovačkom u svim elementima predstave do, napokon, dočekane relevantne i sadržajne programske knjižice; učinili su uspješnim i, moglo bi se tako reći, ovaj dubrovački jesenskih „teatarski projekt Katić“. S njim je iznova vraćeno sjećanje na jedno razdoblje povijesti Dubrovnika koje, nadajmo se, nakon slučaja Katić, priziva i mnoga druga i ne samo teatarska i baštinska posezanja i podsjećanja.
  
  Kazalište Marina Držića dobilo je tako nepretencioznu, repertoarno opravdanu, dosljedno mišljenu i dovoljno vješto napravljenu po svemu dubrovačku predstavu kojom, gotovo izravno, podsjeća i ukazuje na svoje ishode, prokazuje svoju svrhu i prepoznaje vrijeme. Ono kojim opravdava svoj trag i ono povijesno teatarsko koje ga obvezuje ali i ono zrcalno današnje koje, kao amalgam neki ili slijed terapijskog procesa koji bi trebao – u promatranom slučaju – potrajati. I koji priziva i nudi s pokrićem, prepoznavši se u međuvremenu, svojim kulturološkim sastavnicama ovakva i slična i ne samo kazališna dubrovačka prisjećanja. Nadajmo se ne slučajno i ne posljednji put.
  
  © Davor Mojaš, KULISA.eu, 14. studenoga 2010.

Piše: