Shakespeare kao naš suvremenik
25. Gavelline večeri, Zagreb, 18. – 29. listopada 2010.: HNK Split, William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Ogarjov
-
Splitski Hamlet ruskog redatelja Aleksandra Ogarjova iznenadit će i stilski i značenjski već od prve scene – žive slike s brojnim pripadnicima Hamletove obitelji i danskog dvora od kojih će većina imati bar neku ulogu u ovoj trosatnoj predstavi. A da bi dojam mnoštva bio potenciran u toj se živoj slici nalaze i fotografije ljudi koji su kao i glumci odjeveni u dotjerane kostime Vere Martinove bliske sadašnjem vremenu upućuju na to da redatelja ne zanima vrijeme u koje Shakespeare smješta svoje djelo. Martinova potpisuje i efektnu scenografiju u kojoj ponajviše igra pozadina scene na kojoj se u znatnom dijelu predstave pojavljuju video projekcije maštovitog splitskog filmaša Dana Okija. Njima je posebno efektno riješena pojava duha Hamletovog oca koji je najprije nepomičan uz Hamleta kao dijete u okviru koji sugerira fotografiju, da bi iz nje u jednom trenutku sin izašao, a otac zatim odigrao pojavu duha. Pritom je dijalog između Hamleta na sceni i duha na platnu tekstovno bitno skraćen, ali je prizor čak i duži zbog vizualnih atrakcija kojima je Ogarjov ovdje opčinio gledatelje uz Okijevu pomoć.
Takvo isticanje redateljeve vizije na uštrb tekst češće je na filmu nego u kazalištu, ali Ogarjov je svoj visoki ugled i ostvario prvenstveno vizualnim atrakcijama te tretiranjem čak i najvećih književnih djela kao poluproizvoda za kreiranje naglašeno samosvojnog vlastitog djela. Ipak i u tom okviru njegov je odnos prema Shakespeareovom tekstu doista začudan i to manje zbog količine nego zbog izbora izbačenog teksta. Tako primjerice nema razgovora Hamleta i Polonija o obliku oblaka što jasno ocrtava odnose na dvoru, hijerarhiju i mehanizme vlasti, a niti scene u kojoj Hamlet odustaje od umorstva kralja, jer mu je mržnja tolika da ne želi ubiti Klaudija dok moli da ne bi tako otišao u raj. I većina drugih prizora koje ukazuju na skrivene motive djelovanja likova bitno je skraćena, pa je čak i jedna od ključnih scena drama – Mišolovka u kojoj putujući glumci pred Klaudijem glume umorstvo nalik onom kojim je on uklonio svog brata, Hamletovog oca, skraćeno na sam čin, groteskno izveden, gdje se otrov nalijeva u oba uha i to pražnjenjem bačava tako da u komičnosti nestaje i važnost Klaudijeve reakcije za konačno Hamletovo uvjerenje o njegovoj krivnji.Takvo izbacivanje najslavnijih prizora ima nekoliko razloga. Gledatelji koji poznaju Hamleta nerijetko su skloni prema izvedbi tih scena zaključivati o smislu i vrijednosti predstave, a takvom su promjenom prisiljeni sagledati predstavu na nov način. Zatim to štrihanje potiskuje sve intrige u pozadinu i razbija čvrstu dramaturšku strukturu djela, te omogućava redatelju da nov smisao potraži u sklapanju mozaika raznorodnih scena. A one nisu raznorodne samo svojim značenjima nego i scenskim oblikovanjem. Nestajanje intriga i zavjera onemogućuje i političke aktualizacije u kojima bi primjerice trula Danska asocirala na naše društvo, ali i osmišljene zločinačke ili osvetničke planove. Ogarjov iz tog rastavljenog i na vlastiti način ponovo organiziranog materijala stvara predstavu o životu u kojem je najbitnija ljubav – opsesivna Hamletova prema ocu; Klaudijeva mnogo veća prema kraljici Gertrudi, ženi svoga brata i Hamletovoj majci nego prema vlasti; Gertrudina podijeljena između Hamleta i Klaudija; Polonijeva prema djeci Ofeliji i Laertu a ne prema poslu, izvršavanju kraljevskih naloga i provođenju vlasti; Ofelijina prema Hamletu... No, to nije romantično poimanje ljubavi, jer upravo njezino iskazivanje i neumjerenost vode prema tragediji.
U tome je gotovo svaka situacija rađena drugačijim stilom, a miješanje raznovrsnih postupaka postmodernistička je parada scenskih atrakcija koje dolaze iz različitih izvora i koje tek na kraju kada se čitav taj mozaik različitosti sklopi dobivaju puni smisao. Ima tu i oslanjanja na oblike fizičkog teatra koji je bio dominantni modernizam šezdesetih godina prošlog stoljeća, a Ogarjov ga najčešće vodi do groteskne prenaglašenosti kao najlogičnijeg suvremenog odnosa prema toj tradiciji. Usto, ti prizori koji pružaju mogućnost glumcima da ulože svu svoju energiju u oblikovanje lika koje tumače, najčešće se kombiniraju s videoprojekcijama kao kontrapunktom u čemu je možda najuspjelija scena Ofelijine smrti u kojoj se fizička ekspresivnost Anastasije Jankovske suprotstavlja gotovo romantičnim podvodnim crno-bijelim videosnimcima. Slojevitosti značenja pridonose i dodatni kontrasti čestih glazbenih brojeva od opere i etna do popa i rocka, što je posebno vidljivo u vjerojatno najefektnijem prizoru ovog Hamleta – sceni na groblju koja se odigrava iza pozadine na kojoj se pojavljuju samo sjene glumaca koje bitno mijenjaju svoje dimenzije ovisno o približavanju ili udaljavanju od izvora svjetla, pa će tu Elvis Bošnjak oblikovati efektnu epizodu grobara, iako mu se vidi jedino silueta i čuje glas koji uz dijalog pjeva i A Hard Day's Night.
Oblikovanje takvog, nerijetko i multimedijalnog scenskog događaja omogućilo je Ogarjovu da uspješno na sličan način kombinira i različite glumačke pristupe i da ta različitost ne bude slabost predstave nego da pridonese njezinoj značenjskoj slojevitosti. Mijo Jurišić koji je kod Ogarjova već igrao Raskoljnikova u Zločinu i kazni i pojavom i načinom igre odudara od uobičajenih zamišljaja Hamleta. Njegove nagle promjene raspoloženja ponekad dovode u dvojbu općeprihvaćenu tezu da Hamlet ludilo samo glumi da bi prikrio svoje prave zamisli, a ponekad i neodlučnost, te se tako uklapa u redateljevu viziju kobne ljubavi (u njegovom slučaju protagonista prema mrtvom ocu) koja uništava. Još temeljitije ljubav uništava Ofeliju koja u ovoj predstavi umjesto uobičajene epizode postaje bitna protagonistica i u fizički snažno naglašenoj interpretaciji Anastasije Jankovske daje dodatnu snagu redateljevoj viziji sudbononosti ljubavi. U takvom čitanju puno opravdanje imaju čvrste i suzdržane interpretacije Ante Čede Martinića (Klaudije) i Ksenije Prohaske (Gertruda) koji svojim sputavanjem emocionalnih reakcija, a posebice ljubavnih očitovanja nastoje ostvariti kontrolu nad svojim životima, a i kraljevinom Danskom, no oluja strasti koju je pokrenuo Hamlet uništit će i njih kao i Polonije koji u sugestivnoj realističnoj interpretaciji Trpimira Jurkića više nije provoditelj službene politike nego prvenstveno brižan roditelj.
Kada se na kraju svi ti različiti, a ponekad i suprotni elementi konačno spoje u jedinstven mozaik postaje očito da je Ogarjov u splitskom HNK-u stvorio jednu od najoriginalnijih, vizualno iznimno atraktivnih, a istodobno i najkompleksnijih izvedbi Shakespearea u posljednje vrijeme, pa iako ne slijedi teorijske zasade Jana Kotta, ovaj vrlo uspjeli Hamlet snažna je potvrda da je veliki elizabetinac još uvijek naš suvremenik.
© Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 28. listopada 2010.
Piše:

Kurelec