Ironijski kontekst

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Bertolt Brecht – Kurt Weill, Opera za tri groša, red. Eduard Miler

• 
  Zašto je Opera za tri groša Bertolta Brechta i Kurta Weilla trenutno jedan od najizvođenijih glazbenih komada na hrvatskim ali i europskim kazališnim pozornicama? Možda zato što Brechtove rečenice u većem dijelu (post)recesijske Europe zvuče kao da ih je zapisao sinoć nakon središnjeg televizijskog dnevnika, a ne prije osamdeset godina. Prva sezonska premijera ansambla Hrvatske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca prva je premijerna izvedba tog dijela u riječkim kazalištima, ovdje podnaslovljenog kao glazbeni triler. Naravno, bilo je za očekivali da gotovo stoljeće nakon svjetske praizvedbe nećemo gledati integralnu Brecht-Weillovu verziju, a za dobro posloženu i akcentiranu priču pobrinula se dramaturginja i autorica adaptacije Žanina Mirčevska. Publika je dobila dva i pol sata (s jednom pauzom) predstave, doduše bez pucanja, ali s pjevanjem, u kojoj se, na različite načine kazališna stvarnost isprepliće sa svakodnevicom beskompromisnog kapitalizma.
  
  Predstava počinje tako što glumci uvodni song pjevaju sjedeći u prvom redu partera, a na ista mjesta vraćaju se i na njezinom kraju. U međuvremenu, često se s pozornice izravno obraćaju publici pitanjima-komentarima. U jednom od prizora glumačka ekipa u dnu pozornice formira improvizirano gledalište, pa se MacHeath, Lucy i Polly susreću/sukobljavaju u prostoru između dvije publike. Ukidajući rampu na razne načine predstavu je režirao Eduard Miler, gost iz Slovenije (trenutno na funkciji umjetničkog direktora Crnogorskog narodnog kazališta u Podgorici). Među  osamdesetak režija što ih je dosad potpisao, Brecht se periodično ponavlja kao trajno mjesto njegova nadahnuća. Dopunjujući scenografiju riječke Opere za tri groša povremenim projekcijama ulomaka iz vrlo starih filmova u kojima su muško-ženski odnosi prikazani u sladunjavom stereotipu, Miler uspostavlja ironijski kontekst i potcrtava pitanje o tome što je zapravo stvarnost, a što fikcija. Ako je film čista maštarija, može li scenska stvarnost biti stvarnija od zbilje?
  
  Jednostavno i dojmljivo, Brechtova prosjačka opera ovog je puta postavljena u svevremeni scenski okvir. Deseteročlani ansambl glazbenika (sviraju uživo pod vodstvom Igora Vlajnića) postavljen u dnu pozornice daje tek naznaku kabarea. Plastične proteze ruku i nogu što vise iznad njih mali su začin bizarnosti situacije. Scenograf Marko Japelj odlučio je da manje bude više, pa je najobičnijoj stolici dao različite uloge: od objekta na kojem se sjedi, preko kreveta do zatvorskih rešetki. U tako ogoljeloj sceni rasvjeta koju je uspjelo oblikovao Deni Šesnić ne služi samo kao dekor ili element atmosfere, nego postaje bitnim dramaturškim elementom u gradnji priče. Kostimi Sandre Dekanić, uz pokoju strasno-crvenu notu, potcrtavaju jednostavnost crno-bijelog svijeta, a bijelilom su glumačka lica pretvorena u groteskne maske. Koreograf Staša Zurovac pobrinuo se za dodatnu dozu ludizma u svijetu u kojem je sve tako poznato, a istovremeno tako iščašeno.
  
  Glumačkom ansamblu Hrvatske drame treba odati priznanje na lakoći kojom igra i kojom se igra Brechtovim rečenicama. Dva su gosta u tom ansamblu; članica ansambla Talijanske drame riječkog HNK Elena Brumini, iako se to moglo vidjeti i u nekoliko njenih prijašnjih ostvarenja, ulogom Polly, definitivno je dokazala da glumački, pjevački i pokretom/plesom može oblikovati najzahtjevnije likove. Nakon devet godina u riječkom kazalištu ponovno gostuje Goran Navojec od kojeg smo, kako to već biva s gostima, očekivali puno. Navojac je MacHeat stasom i glasom, ali se energiji glavnog gradskog nasilnika, ubojice i razbojnika, približio tek u drugom dijelu predstave. Uostalom, Meki Nož u jednom trenutku i kaže da će prijeći u bankare jer je to sigurnije. I više se isplati.
  
  Inače, kvaliteta ženskog dijela ansambla više je došla do izražaja. Olivera Baljak kao Gospođa Peachum opušteno je vladala i ulogom i pozornicom. Andrea Blagojević s lakoćom je odigrala i otpjevala Lucy. Jelena Lopatić tumačila je tri uloge, svaku dosljednom gestom i vrlo koncentrirano. A možda bismo niz mogli nastaviti Alenom Liverćem koji je još jednom potvrdio da minimalnom gestom i mimikom zna izazvati komične efekte. Igrao je također tri lika, a publiku je definitivno osvojio kao Jenny Rupetina. Oca prosjačke obitelji korektno je utjelovio Dražen Mikulić. Žarko Radić tumačio je  šefa policije Browna, a u višestrukim ulogama pojavljuju se uigrani Denis Brižić, Jasmin Mekić, Predrag Sikimić i Damir Orlić.
  
  Opera za tri groša dokumentira međuodnose četiriju skupina, tri s dna društvene ljestvice (prosjaci, lopovi i prostitutke) i policije kao predstavnika vlasti. Pri tome ništa i nitko nije apsolutno bijel/ispravan, niti apsolutno crn/kriv. Sve se međusobno isprepliće, a u ovoj adaptaciji glumci se i doslovno presvlače iz uloge u ulogu. Sve se čini da bi se dostiglo željeno, zadovoljilo potrebe, u krajnjoj liniji – ostvarilo profit. Međutim, u Milera nema Brechtove simpatije za potlačene, on samo precizno bilježi stanje. Poznate stvari nismo vidjeli u novom svjetlu, onako kako bi to Brecht volio, ali su stihovi „kad nema kruha sav je moral laž... što je provala u banku u usporedbi s osnivanjem banke... što je umorstvo čovjeka u usporedbi s njegovim zaposlenjem...“ tako jasno i nemilosrdno bačeni publici u lice da nije mogla ostati ravnodušna, unatoč smijehu kao reakciji na dosjetke.
  
  Bertolt Brecht, jedan od najistaknutijih dramatičara 20. stoljeća, želio je potaknuti publiku na razmišljanje i na djelovanje. U segmentima sjajna predstava prilično spora tempa, riječka Opera za tri groša zabavit će, potaknuti na razmišljanje, ali na djelovanje – teško. A možda bismo ipak trebali biti optimisti i vjerovati, kao i dramaturginja Žanina Mirčevska na kraju teksta u programskoj knjižici: "Imati svijest o stanju stvari prvi je korak k sretnom završetku." 
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 26. listopada 2010.

Piše: