Vizualne atrakcije i pomaknuti Krleža

Kazalište lutaka Zadar: Miroslav Krleža, Michelangelo Buonarroti, red. Dražen Ferenčina

• 
  Ekspresionistička faza Krležina opusa često se pokazivala, u teatarskom kontekstu kao plodno tlo zbog dijelom ideološki neinhibirana rukopisa koji snagom izraza i eliptičnim strukturama ostaje svježiji dio piščeva mamutskog opusa. Mnoga kazališta posezala su za Kraljevom, Maskeratom, Kolonom i Michelangelom najčešće u svrhu produciranja ansambl-predstave ili kao trajno oružje za obranu od društveno-političkih teatarskih stranputica. U novoj adaptaciji klasičnog Michelangela Buonarrotija iz 1918. redatelj Dražen Ferenčina očito je prepoznao dobar predložak za konstruiranje kolektivnog kazališnog čina u kontekstu vizualnosti, glazbe, svjetla, kostima i glumačkog angažmana. Produkcija Kazališta lutaka Zadar ostvarena je baražnom paljbom po svim frontovima.
  
  Prije svega potrebno je podcrtati da izvedba u gotičkoj crkvi Sv. Dominka specifično aludira na Vatikanske stanze i Siktinsku kapelu iz Krležina predloška te da izvođenje u takvom sakralno-profanom ambijentu auditorij unaprijed instruira na pomaknuti doživljaj cijelog djela. Scenografija Darka Petkovića sazdana od drvenih skeletnih konstrukcija i nivelirana po principu elevacije prema nebu efektno naglašava simbolički siže drame okupirane kontrastima vjera / grijeh, umjetnost / smrtnost i pojedinac / kolektiv. Dizajn svjetla Ive Nižića također je usmjeren prema naglašavanju planskih/simboličkih nivoa, posebice atraktivan u plavim nijansama i u chiaroscuro izmjeni voštanica i opće rasvjete.
  
  Kostimografija Marije Šarić Ban u prevladavanju konstrastnih izmjena smeđe/laičke i crvene/sakralne u izravnoj je službi potencirane vizualne atrkacije koja u kombinaciji sa začudnim lutkama paukova i miševa Mojmira Mihatova dodaje nijansu bajkovitog mamurluka koji nije daleko od Krležine mladenačke opijenosti gomilanjem emocionalnih izlijeva. Glazba Igor Karlića i zvučni dizajn Mate Petričevića svrsishodan je spoj obrazaca stare glazbe i suvremenih elektronskih efekata i pasaža. Pohvale zaslužuje scenski pokret i koreografski materijal Sanje Petrovski koji je spojem repetitivnih i gestualnih sekvenci pojačao ionako naglašenu vizualnu atraktivnost komada.
  
  Oveći glumački ansambl sastavljen primarno od matičnih glumaca Kazališta lutaka dopunjen je Pero Kvrgićem u ulozio Pape i u konačnici se pokazao podesan za Ferenčinino viđenje grupnog glumačkog angažmana. Zlatko Košta u ulozi Michelangela posebice glasom i posturom tijela dojmljivo aludira na velikog umjetnika i njegova je rola zaslužna za koherentni spoj većine glumačkih izmjena i sekvenci. U Ferenčininoj adaptaciji razvidno je napuštanje akademskog glumačkog patosa i rogobornosti od koje pati većina produkcija Krleže, tako da je sekulariziranje glumačke geste pripomoglo opuštenijem i priprostijem izvođenju.
  
  U tom kontekstu Jure Aras kao laibachovski Netko te Josip Mihatov, Dragan Veselić i Mimi Zadarski ostvaruju bolji učinak u više uloga, potonji su posebice kvaliteni u grotesknim scenama orgija i pijančevanja u kojima je ostvarena fina međuigra sa ženskim dijelom ansambla; Tamara Šoletić, Gabrijela Maštruko, Sanja Zalović i Asja Rebac su posebice agilne u navedenim sekvencama. Središnji duet Michelangela i Beatrice (Vjerica Vidov) riješen je ekspresivno-senzualnim kombiniranjem golotinje i vrlo efektnom scenom bacanja lutke sa vrha scenografije te je i emocionalni vrhunac cijelog komada. Dijelom neujednačena izvedba i ahaični izraz umornog Pere Kvrgića nije se na najbolji način uklopio u ostatak izvedbene matrice tako da je oduža scena s Papom i pratnjom djelovala kao hladan tuš nakon sedamdesetak minuta vizualnih i auditvnih eskapada. No, na sreću Ferenčina uspijeva u finalu povratiti ritam i dovesti glomaznu produkciju do kraja bez veće štete.
  
  Korištenje projekcije u duetima Michelangela i Nepoznatog zanimljivo je rješenje koje efektno riješava auru izopačenog/đavolskog aspekta predloška kao i muziciranje na violini samog Arasa. Grupne sekvence pod maskama idu u bolji dio ostvarenih slika, a koreografski zanimljivo strukturirane orgije i Michelangelove more s miševima i crvom također su dio pomaknutog vizualnog sadržaja. Isto se ne bi moglo reći za intarziju u vidu dnevnopolitičkom umetka via Sanader/porezi/reklame/konzumerizam koji se čini kao dramaturški i sadržajni višak.U predstavi Kazališta lutaka Zadar razvidan je golem trud svih učesnika kazališne produkcije što je u konačnici rezultiralo vrlo dojmljivom predstavom kojom dominiraju raznorodni efekti i vizualne atrakcije. Nesmiljen tempo Krležinog predloška dijelom je tek posustao dramaturški razmrvljenom papinskom scenom, no unatoč svemu riječ je o komadu koji vrijedi vidjeti i za nadati se da će gostovanja i recepcija publike biti ekvivalentna naporu i entuzijazmu zadarskih kazalištaraca.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 29. listopada 2010.

Piše: