Kako sam se nadala...

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ivor Martinić, Drama o Mirjani i ovima oko nje, red. Anja Maksić Japundžić

• 
  Dramske premijere u središnjoj hrvatskoj kazališnoj kući uglavnom prekrije tanka prašina zaborava i prije nego se razgrabe kaputi s vješalica garderobe, pa impotentne režijske postavke klasika i umorne, statične glumačke (re)kreacije na kratkom životu održavaju tek grupe pretplatnika koje po inerciji hodočaste u stari žuti Fellner-Helmer. Prva ovogodišnja jesenska premijera unijela je malo svježe krvi i u tom ambijentu gotovo nezamislivu dozu rizika: u Hrvatskoj neizvedenu dramu mladog autora na veliku scenu postavlja redateljica s tek jednom zapaženom profesionalnom režijom, u suradnji s podjednakom mladom autorskom ekipom! Usprkos potencijalnoj katastrofi koju je mogao uzrokovati sudar neiskusne redateljice s velikom scenom HNK-a i pripadajućim staromodnim ansamblom, Drama o Mirjani i ovima oko nje sasvim je solidna predstava. Zaključak lijepo sintetizira ona narodna: kako sam se nadala, dobro sam se udala.
  
  Mirjana Ivora Martinića dugo je vremena tavorila neprepoznata na autorovom hard-disku, da bi je početkom ove godine gotovo istodobno na scenu postavili u ljubljanskom Mestnom gledališču te u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Kao po nekom površnom kulturalnom stereotipu, slovenska verzija u režiji Dušana Jovanovića bila je začudna i stilizirana, dok je srpska Mirjana u redateljskoj viziji Ive Milošević na površinu izvukla i potencirala u tekstu tek naznačene komičke akcente i neku oporu i skrivenu radost življenja unatoč sveprisutnom crnilu. Nakon slovenske stilizacije i srpskog humora, na koji će način Mirjana progovoriti na materinjem jeziku?
  
  Martinićeva rečenica varljivo je jednostavna i gotovo banalna, a klišeizirani zapleti mogu nepažljivog čitatelja zavesti na krivi trag, prema zašećerenoj melodrami. Prava vrijednost Martinićevog dramskog pisma prepoznaje se tek u filigranski izbrušenim odnosima među likovima te u sposobnosti da svakodnevnu banalnost uzdigne na razinu grubo tesane poezije. Mlada Anja Maksić Japundžić Mirjanu postavlja sa zdravom dozom ironije i redateljski samosvojno, zaobilazeći prvoloptaška rješenja koja se nameću prvi prvom čitanju, ali se ipak povremeno suočava s nerješivim inscenacijskim zagonetkama. Redateljica izbija tkivo drame iz njenog melodramatskog izvorišta, i osmišlja cjelinu koja je žanrovski neodrediva, u apstraktnom prostoru, sa živom glazbom i pjevanim scenama u kojima se očuđeno poentiraju svakodnevni porazi Martinićevih likova.
  
  Njegovi ofucani luzeri zarobljeni su u prostoru istog takvog bazena, sa odskočnom daskom kao zadnjom preprekom prije prepuštanja u ništavilo. I sve to skupa funkcionira vrlo dobro u početku, da bi s vremenom sve češći i bez vidljive strukture nabacani songovi narušavali tkivo drame, ustupajući mjesto raspjevanoj formi i potirući fragilni sadržaj (glazbu prepunu općih mjesta komponirao je Dario Bulić, a izvode je Soulfingersi). Talentirana Anja Maksić Japundžić i dramaturginja Dijana Meheik dokazale su da se sasvim dobro snalaze na velikoj sceni, ali je evidentno neiskustvo nužno rezultiralo predstavom koja je dobro mišljena, ali strada po putu. Šteta, jer bi samo malo veća briga za suptilne odnose među likovima omogućila zagrebačkoj Mirjani ne samo da izgleda kao da je sišla s pozornice berlinskog Schaubuhnea (odlična scenografija Ivane Knez i Ane Martine Bakić), nego da tako i zrači.
  
  Veliki problem HNK-ove Mirjane jesu i vrlo neujednačeni i dvojbeni glumački doprinosi. Glavnu ulogu srčane i drčne Mirjane tumači Alma Prica, koja je svojim pomalo eteričnim i krhkim habitusom na prvi pogled čudan izbor za tu ulogu. No, puno je veći problem njen glumački izraz koji ostaje nepromijenjen tijekom cijele izvedbe, precizan i odmjeren ali bez žara, zbog čega glavni lik predstave prečesto izgleda kao nezainteresirani konferasje, umjesto da bude katalizator kojem su događaji na sceni od presudne životne važnosti. Branka Cvitković kao Mirjanina majka nije mogla pobjeći od patetične glume široke geste, a dok ne zapjeva glumački se ne izdvaja ni Maja Posavec u ulozi Mirjanine kćeri. Siniša Popović i Bojan Navojec korektni su i ničim izdvojivi u klišeiziranim ulogama starog jarca i mladog ljubavnika, a Marijana Mikulić redateljskom odlukom tek je rekvizit za popunjavanje scenografije u nezahvalnoj nijemoj ulozi Simonove žene.
  
  S druge strane, Vanja Matujec uvjerljiva je u doziranju poniženja i boli nevoljene direktorove žene, a Lana Barić nakon sjajne uloge u filmu Žuti mjesec još je jednom pokazala kako joj očaj izvrsno stoji, gradeći duhovitu ulogu buduće samoubojice Grozdane znalački odmjereno i pogođeno tragikomično. Ponajbolju ulogu u zagrebačkoj Mirjani ostvario je Livio Badurina kao Mirjanin bivši muž Simon, koji je glumački artikulirao nekakav jezivi nagomilani umor i pronašao zastrašujuću, grubu vokalnu maniru, gradeći gotovo demonolik karakter prepun nepodnošljive usamljenosti.
  
  Dramu o Mirjani i ovima oko nje treba usprkos svim slabostima pozdraviti kao dobrodošlu kreativnu injekciju mladih snaga u zagrebački HNK, s kojom je taj teatar napokon dobio dramsku predstavu vrijednu pažnje. Mladenačka energija i vidljiv trud dijela ansambla da zajednički pobjegnu teatarskoj prosječnosti pokazuju put kojim je središnja nacionalna kuća trebala odavno krenuti. Za taj put, nasreću, nikad nije kasno.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 14. listopada 2010.

Piše: