Zastrašujuće aktualno

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bertolt Brecht, Kurt Weill, Opera za tri groša, red. Željko Vukmirica, dir. Mladen Tutavac

  • Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bertolt Brecht, Kurt Weill, Opera za tri groša, red. Željko Vukmirica, dir. Mladen Tutavac
    U nastavku 104. kazališne sezone HNK Osijek izvedena je 13. listopada prva ovosezonska repriza Opere za tri groša, komada s pjevanjem i pucanjem premijerno izveden u lipnju sa dvjema premijernim postavama: na sceni HNK i ambijentalnu u okviru Osječkog ljeta kulture. Slavna dramska adaptacija Bertolta Brechta i novo uglazbljenje Kurta Weilla Prosjačke opere Johna Gaya i Johanna Christopha Pepuscha već više od osamdeset godina plijeni pozornost kazališne publike diljem svijeta. U Osijeku je prvi puta izvedena daleke 1962. godine. Stoga i ne čudi što je uprizorenje u prijevodu Ivana Ivice Krajača ove nove stare Opere izazvalo izniman interes ljubitelja i drame i opere. Radi se o do sada najvećem projektu osječkog HNK, a ujedno je i prvi puta u Hrvatskoj postavljena cjelovita verzija Weill fondacije Opere za tri groša. U premijernoj izvedbi maestro Berislav Šipuš, kao i Mladen Tutavac u jesenskom izdanju, ravnali su izvedbom u kojoj je u potpunosti angažiran domaći ansambl Opere i Drame uz suradnju studenata glume i lutkarstva osječke Umjetničke akademije, te samo nekoliko gostiju koji su imali alternacije.

    Ovo iznimno kompleksno djelo režijski je osmislio Željko Vukmirica uz asistenciju Berislava Cimermana. Vukmirica je iščitavao višeslojnu Brechtovu strukturu epskog kazališta uz samo poneko autorsko apostrofiranje ostavljajući tako gledatelju konačnu domišljanje propagandnog slogana „Što je ubojstvo jednoga čovjeka prema zapošljavanju jednoga čovjeka“. Upravo je takav pristup režiji omogućio i u repriznom izdanju (koje obično otvara sezonu školskih abonomana) neobično pažljivo i zainteresirano praćenje uglavnom mlađe publike. Dramaturgiju potpisuje Davor Špišić, a kostimografija Jasmine Pacek crno-crveno-bijele boje koje su nosili glumci glavnih uloga iako tradicionalna, izvrsno se uklopila u kanoniziranu verziju drame. Scenografija Tanje Lacko u potpunosti je slijedila i zanimljivo dopunjavala Brechtov tekst paralelnim događanjima na ulici i u prostorima prosjačke tvrtke, bordela, staje i zatvora, a nenametljive koreografske elemente uspješno je ostvarila Maja Đurinović.
    Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Bertolt Brecht, Kurt Weill, Opera za tri groša, red. Željko Vukmirica, dir. Mladen Tutavac
    Cijelu priču o korumpiranosti, pljački, izdaji, suparništvu i prljavom novcu sirovim jezikom dočarao je polusvijet na margini društva. Zastrašujuće aktualan Brecht! Kao da je na scenu slučajno dolutala jedna od zlokobnih informativnih emisija koje imamo prilike pratiti ovih dana. Neprekinuta linija do danas cinične kritike društva na scenu postavljena još u 18. stoljeću! U tom smislu je odlično odabran i trenutak postavljanja upravo tog projekta u osječkom HNK-u.

    Neobičnu glazbu Opere za tri groša  Kurt Weill napisao je za komorni orkestar, uvelike pod utjecajem jazza, popularnih plesnih ritmova i pjesama zabavnog tipa. Taj glazbeni žanr odgovara osječkom ansamblu i zbog komornosti orkestra, ali i po tome što je težište na glumcima-pjevačima kao solistima, a ne masovnosti ili većoj ulozi zbora. Orkestracija miješanja boja i solističkog tretmana instrumenata u orkestru, uz perkusionističke začine posuđene iz orkestara tipičnih za žanr zabavne glazbe između dva svjetska rata, plijenila je dopadljivim kombinacijama pozornost publike, pa tako i prekrivala povremena tehnička iskliznuća pjevača. Osječki ansambl uspješno je interpretirao partituru zahvaljujući i dobrom odabiru solo instrumentalista, što se posebice moglo čuti u osjetljivim polifonijskim dijelovima namijenjenim solistima. Među njima se svakako ističu dionice drvenih puhačkih glazbala, te klavirist koji je u dijelovima partiture čak i pokretao čitav ansambl.
    Hrvatsko narodno kazalište Osijek: Bertolt Brecht, Opera za tri groša (red. Željko Vukmirica, dir. Berislav Šipuš
    Dirigent Mladen Tutavac ostvario je kvalitetnu suradnju sa svim glavnim solistima, a ovoga puta je i zbor otpjevao uigrano. Pred glumce koji su morali pjevati i pjevače koji su glumili – Weil je stavio kompleksan zadatak i u tehničkom (intonacijskom i dikcijskom) i u interpretacijskom smislu. Ipak, prevladavale su one kvalitete kod solista već po tome jesu li pjevači ili glumci. Glumački su se istaknuli Antonija Pintarić u ulozi Polly Pechum, Sandra Lončarić Tankosić kao Jenny i sjajna banda razbojnika među kojima su i studenti Umjetničke Akademije Osijek. Pjevački uspješnije svoje uloge su ostvarili Ladislav Vrgoč kao Macheath, Berislav Puškarić kao Jonathan Peachum, te Dali Mor u ulozi Jackieja Tigera Browna. Cjelovito pjevačko-glumačkom izazovu su odgovorile Ljiljana Čokljat koja je karakterno pogođeno interpretirala ulogu Celie Peachum, te Barbara Othman u ulozi Lucy.

    Na kraju opere iznenadnim kraljičinim oprostom ubojica Meckie spašen je od vješala, a nadolazeći nacizam zavladao je scenom u strašnom uskliku „Raus!“ kojim je istjerana i obilježena žutom trakom prostitutka Jenny. Toliko pitanja ostalo je bez odgovora i dandanas nakon prvoga uprizorenja Brecht-Weilove Opere, a osječki HNK se ovim projektom priključio onima koji tragaju za odgovorima i ponudio samo neke značenjske interpretacije, samo da bi nas podsjetio kako je život dragocjen. Svi zaduženi i osumnjičeni za proizvodnju Brechtovog efekta ostavili su snažan dojam na publiku koju je ponekad u repriznim postavama teže zadovoljiti od one premijerne.

    © Sunčana Bašić, KULISA.eu, 19. listopada 2010.

kritike i eseji