Šarm teatra u teatru

Teatar Rugantino, Zagreb: Lutz Hübner / Zijah Sokolović, Nitko, nitko, nikada nije tako igrao Fausta, red. Zijah Sokolović

• Lutz Hübner najizvođeniji je i najgledaniji suvremeni autor u Njemačkoj, a često je prevođen i izvođen u mnogim zemljama. U Hrvatskoj su mu do sada izvedena četiri komada Kazalište Virovitica još je 2004. izvelo Greticu, stranica 89 u režiji Roberta Raponje s Jadrankom Đokić i Draškom Zidarom, a početkom ove godine Dražen Ferenčina postavio je isti tekst u splitskom HNK-u s Andrijanom Vicković i Elvisom Bošnjakom. Prema motivima tog komada za novu premijeru zagrebačkog Teatra Rugantino s Lindom Begonjom i Draškom Zidarom Zijah Sokolović je tekstovno i redateljski osmislio predstavu Nitko, nitko, nikada nije tako igrao Fausta. Hübner je studirao glumu i u drugoj polovici osamedesetih godina prošlog stoljeća započeo kazališnu karijeru kao glumac. Do 1996. je u angažmanu istodobno i kao glumac i kao redatelj, a onda prelazi u slobodnjake kao dramatičar i redatelj.
  
  Zijah Sokolović afirmirao se prvenstveno kao veliki glumac, ali i on je režirao i pisao izvanredno popularne tekstove za scenu kao što su Glumac je glumac je glumac ili CABAres, CABArei koje je sam izvodio i u kojima je, posebice u prvoj, ispitivao mogućnosti i bit (prvenstveno svoje) glumačke umjetnosti, čineći to na način koji je toliko zabavan da privlači publiku i danas kao i prije više godina, pa čak i desetljeća. Upravo na tom planu vrlo zabavnog i iznimno duhovitog prikaza glumačkog umijeća i stvaranja predstave, a ne samo u sličnom aktivnom bavljenju raznim aspektima stvaranja teatra, Sokolović je pronašao niz dodirnih točaka s Hübnerom i njegovim tekstom (u prijevodu Damira Mađarića) koji se nudi kao iznimno kvalitetan predložak za hit-predstavu.
  
  Teatar u teatru popularan još od predstave u Shakespeareovom Hamletu, a u novijem kazalištu se pojavljuje toliko često da se to tumači kao zadovoljavanje želje suvremenog gledatelja da zaviri iza kulisa, prvenstveno u privatni i nepoznati radni život zvijezda. No, taj aspekt glumačke egzistencije koji je bitan element medijskog senzacionalizma zasigurno nije jedini razlog zanimanja publike, a čini mi se da privlačnost još više leži u glumačkim atrakcijama koje nudi dvostruka interpretacija, jer glumac glumi glumca koji pokazuje kako stvara svoju ulogu. U jednostavnijim strukturama možda se gledatelju može činiti da između glumca i njegovog igranja glumca nema distinkcije, no u komadima kakav je Nitko, nitko, nikada nije tako igrao Fausta, glumci tumače toliko različitih uloga da ih nitko ne može poistovjetiti s likovima koje tumače.
  
  I sam početak ove predstave snažno naglašava taj odmak. U gotovo nepostojećoj scenografiji (što je idealno za teatar koji gostuje na tuđim pozornicama) sa scenom omeđenom crnim zavjesama na kojoj se uz dvije stolice u kutovima nalaze dva kupa odjeće (koji će postati funkcionalna kostimografija Elvire Ulip) dvoje protagonista privatno razgovara ili preciznije rečeno glumi privatan razgovor dok publika ulazi u dvoranu. Kada se gledatelji smjeste i ugase se svjetla u dvorani Linda Begonja i Draško Zidar presvlače se u odjeću koja je isto tako svakodnevna kao i ona prethodna, pa je zato važan jedino sam čin presvlačenja koji simbolizira ulaženje u uloge. A da te uloge nemaju (osim bavljenja teatrom) ništa zajedničko s privatnom osobom interpretatora potencira već prvi prizor.
  
  U njemu Linda Begonja naglašava tvrdoglavost i intelektualnu uobraženost mlade dramaturginje (koja se postavlja i kao redateljica), potpuno uvjerene da će upravo ona pročitati i interpretirati Goetheovog Fausta kako to još nitko nikada nije učinio. Počet će to dokazivati na 89. stranici u sceni u kojoj se Margareta (Gretica) vraća nakon sudbonosnog susreta s Faustom i Mefistom, objašnjavajući kao se tu ne radi o ženi nego o ženskom principu koji je sastavni dio muškarca pa traži od iskusnog, ali umornog i deziluzioniranog glumca da odigra ne ženu nego ženski princip. Draško Zidar tumači vrlo nijansirano i s puno razumijevanja tog glumca koji nastoji stići i na honorarni posao i zato zadovoljiti dramaturginju izvršavajući doslovno, ali s jedva naznačenim potisnutim ironičnim odmakom sve njezine sugestije. Sve to najčešće završava u potpunom besmislu i karikaturi koji pokazuju grotesknost sukoba teorijskih zamisli i kazališne prakse, izazivajući neodoljivi smijeh gledatelja.
  
  To uživanje u rušenju iluzija o izuzetnoj mudrosti potrebnoj za stvaranje predstava nastavit će se i kroz preostalih desetak prizora koji svi polaze od interpretacije iste situacije zapisane na 89. stranici. U njima će Linda Begonja briljirati u interpretacijama raznih tipova glumica od velike zvijezde koja će nastojati odigrati ulogu onako kako ona misli da je nužno za očuvanje njezinog statusa (a da je pritom cjelina predstave ne zanima), preko glumice koja za svaki pokret na nevjerojatno pretjeran način traži dublji smisao (od otvaranja vrata do načina govora) do mladice koja želi u svakoj rečenici pokazati svoje poznavanje svih mogućih škola glume. Draško Zidar će svoje veliko interpretatorsko umijeće staviti u službu slatke male osvete kroz karikiranje raznih, redovito umišljenih i beskrajno pretencioznih redatelja koji uživaju u zvuku svog govora, intelektualiziranju i umatanju svojih koncepcija u dubokoumne fraze, a ne nalaze načina kako usmjeriti glumu da bi njihove njihove ideje zaživjele na sceni, jer u konačnici upravo o glumačkoj izvedbi ponajviše ovisi uspjeh predstave.
  
  Dok još odzvanja dugotrajan aplauz nakon predstave, prvi je dojam da je od svih aspekata njegovog bavljenja kazalištem Zijahu Sokoloviću najdraža gluma i da su mu glumci najbliži, pa je zato i kad prikazuje slabosti ili smiješne nesporazume glumaca predstava Nitko, nitko, nikada nije tako igrao Fausta ipak prvenstveno pohvala glumcima, što potkrepljuje i njegovo pružanje prilike glumcima da oblikuju izvanredne kreacije za koje je uz njihovo umijeće zasigurno zaslužna i Sokolovićeva suradnja. No, sva značenja ove iznimno zabavne i duhovite izvedbe ne iscrpljuju se samo u potvrdi činjenice da je temeljni preduvjet teatra interakcija predstavljača i gledatelja, pa ni u svojevrsnim stilskim vježbama koje omogućuju fascinantne transformacije Linde Begonje i Draška Zidara.
  
  Jednako toliko je važno da ovo razaranje privida o načinu stvaranja kazališne predstave postaje kompleksno sagledavanje sukoba teatarske teorije i prakse. Na kraju iz mozaika različitih, prvenstveno komičnih dekonstrukcija prizora u kojima teorija ne uspijeva u potpunosti zaživjeti na pozornici nastaje nova cjelina iznimne privlačne, scenski životne iluzije teatra u teatru u kojem je veliki rezultat moguć jedino u suradnji svih stvaralaca predstave. A tu tezu neizravno, ali i nedvojbeno potvrđuje uspjeh izvedbe Nitko, nitko, nikada nije tako igrao Fausta.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 18. listopada 2010.

Piše: