Slijepo oko

Scena Gorica, Velika Gorica: Euripid / Goran Ferčec, Kiklop, red. Ivica Buljan

• Odlazeći na premijeru Euripidove satirske igre Kiklop postavljene na Sceni Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, moje kolege i ja gorko smo se šalili da idemo na – karmine. Naime, ta predstava u režiji Ivice Buljana, sudeći prema relevantnim informacijama, posljednji je premijerni naslov pod skrbništvom ravnateljice i umjetničke voditeljice Senke Bulić, koja je turopoljskom gradiću, da parafraziram kolegu – umjesto očekivanog lokalnog pučkog teatra ponudila svjetske relacije. I zato su svi na kraju stojeći pljeskali predstavi i skandirali Senkino ime. Pa sam zato i ja počela o predstavi nekazališnim oruđem – no nije li cijeli svijet pozornica?!
  
  Euripidov Kiklop jedina je sačuvana antička satirska igra a bavi se poznatom epizodom u kojoj Odisej nadmudruje Polifema, jednookog diva iz roda Kiklopa. Naime, u svojem prilično ležernom povratku kući, Odisej nailazi na razna mjesta i spodobe, pa tako gladan i žedan sa svojom družinom pristane uz otok na kojem žive satiri i njihov tlačitelj Kiklop. Susrevši se sa satirom Silenom, Odisej dogovori razmjenu svojeg vina za hranu, no pojavom Kiklopa, Silen lažno optuži Odiseja za otimačinu, što razgnjevi Kiklopa koji odluči pojesti Odiseja i sve mornare. Opivši Kiklopa, Odisej ga oslijepi i s preostalim drugovima pobjegne s otoka, dok Kiklop uzaludno zaziva pomoć. Valja reći, da je Kiklop naprasite naravi, ljudožder i silovatelj, te da divlji i opsceni satiri nevoljko podnose suživot s njime.
  
  Dramaturg velikogoričke predstave (na pozornici, dakako) Goran Ferčec pridodao je Euripidovom tekstu i dio iz Homerove Odiseje, nesumnjivo sve poprilično skratio, mada je i ono što se govorilo bilo prilično nerazumljivo. Ivan Fijolić napunio je pozornicu svačime, tako da su jadni satiri morali skakati po cijeloj kazališnoj dvorani, dok su kostimi Ane Savić Gecan svojom odrpanošću dočaravali podložni položaj, opscenost i divljaštvo kakvo zamišljamo u satirskom okružju. Oni koji su došli na predstavu, a nisu znali (ima li takvih) da su glavni protagonisti grupa Let 3 možda su bili zatečeni lascivnošću pokreta muškaraca koji simuliraju spolno općenje. No, kako je to bilo popraćeno prepoznatljivim ritmom i glazbom, brzo su se (oni nećudoredni) uklopili u dinamiku satirskog otoka.
  
  Čule su se neke zamjerke vezane uz govor glumaca, no prisjetimo se da su tek Frano Mašković (vrlo dojmljiv Silen), Marko Cindrić (Odisej) i Marinko Leš glumci (možda mi je netko izmakao), dok su ostali glazbenici i performeri, a čini mi se da razgovor sa satirima najčešće i nije verbalan. Zoran Prodanović Prlja kao Kiklop vrlo mi je uvjerljiv – posebno me dojmio njegov ulazak kada nadvisuje sve ostale, zahvaljujući tome što hoda (poput antičkih glumaca na koturnama) na naramcima knjiga privezanim za stopala.
  
  I da – epizodica s golim Damirom Martinovićem Mrletom koji u jednom trenutku prekriva spolovilo sličicom hrvatske premijerke – s tim i bez toga, kako vam drago.
  
  Redatelj Ivica Buljan okupio je žestoke glazbenike Leta 3, momke koji su prošli na ljetnoj audiciji i nekoliko glumaca; izvježbao ih da djeluju nemarno i divlje, opsceno i provokativno; natjerao puk da nestrpljivo očekuje predstavu i žučno je komentira; prepustio gledateljima da odluče je li sve samo igra između dva životna i politička čina ili poruka vapijućeg u pustinji – ukratko, napravio je predstavu o kojoj svatko nešto želi reći, mudri mudruju, a veseli se raduju. Uostalom, svatko se može dobrovoljno odlučiti, jer barem u ovom slučaju, Kiklop vas više ne može vidjeti.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 11. rujna 2010.

Piše: