Adaptacija promašena, lokalizacija još i više

Gradsko kazalište mladih Split: Donald Churchill, Pitur, red. Stojan Matavulj

• Prva ovosezonska premijera Gradskog kazališta mladih bila je predstava Pitur, adaptirana prema bulevarskoj komediji Decorator britanskog glumca i dramatičara Donalda Churchilla (1930–1991) praizvedenoj 1985. Pitura je režirao Stojan Matavulj inače glumac varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta i povremeni redatelj, a scenograf i kostimograf je dubrovački scenograf Marin Gozze, dok je glazbu dijelom preradio a dijelom skladao Jadran Vušković.
  
  Scenski galimatijas agresivnog diletantizma
  
  Čini se da je u splitskoj premijeri bila riječ o naknadnoj lokalizaciji scenskoga teksta Soboslikar kojega je Stojan Matavulj postavio prije pet godina u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić. U komediji, napisanoj prije više od dvadeset godina, koju je Stojan Matavulj izmjenom naslova, ali i kazališnih konvencija nastojao prebaciti u različite lokalne okvire, miješajući elemente pučkoga teatra, vodvilja, komedije zabune nastao je scenski galimatijas koji je htio „zajamčiti devedeset minuta vrhunske zabave“, a pretvorio se u jukebox bravura agresivnog diletantizma. Stoga recepcija ovoga teksta podsjeća na jedan zaboravljeni splitski dokument iz 1666. godine o izvedbi neke komedije u Splitu. Imala je naslov Žena četiri muža a prema pismu nekog očevica koje se danas čuva u venecijanskom Museo Corrrer na toj predstavi sudjelovao je kao domaći gost čak i hrvatski književnik s Korčule Petar Kanavelić. Venecijanski očevidac u svom talijanskom pismu samo je rekao da je komedija stomacato svu publiku što bi se otprilike moglo prevesti da je gledatelje izvedba dovela do točke na kojoj im je pozlilo. Premijerna je splitska publika na bravure iz Pitura većinom dobro reagirala, što hoće reći da premijerna publika nikada nije idealan uzorak za ispitivanje.
  
  Na formalnoj razini ove adaptacije neuspio je pokušaj kojim se kazališne konvencije građanskih komedija zapleta i intriga razgrađuju elementima pučkog teatra i vodvilja. Pokušaj dinamiziranja radnje unošenjem raznorodnih konvencija od commedia dell' arte, preko vodvilja pa sve do komedije zabune natjerao je glumce da se natjeravaju po scenskoj kutiji kao libidinozni luđaci bez potrebnih medikamenata.
  
  Scenska kutija koja je tendirala da ostane u okvirima realističkoga mimetizma, nije impregnirala niti jedan rekvizit koji bi uputio da se radi o prostoru u kojem obitava supruga nekog tajkuna. Čak štoviše u replikama se više od pet puta ponavljaju štokovi i vrata koje bi stanoviti pitur Florijan Marginalac trebao obojiti u pariško plavu boju, a na sceni niti štokova, niti vrata, niti prozora, a niti kapi prolivene boje. Aluminijske ljestve i bijele plahte koje se uklanjaju iz prostora upućuju da ćemo na sceni zateći ulaz jednoga soboslikara, koji će poslije štoviše režirati Othella bez Othella, i citirati ni više ni manje nego zaplet jedne od lascivnih dramskih novela iz Boccaccova Decamerona, točnije drugu priču sedmoga dana o Peronelli i njezinoj bačvi, i to sve u dijalogu s preljubnicom Mašom Biankini (Ana Gruica), ženom nekog dalmatinskog tajkuna. Dakle, kada na scenu afektirano uleti tajkunova supruga Maša u lošem i vulgarnom kostimu s uzorkom krzna jaguara više nalikuje na neku ubogu prostitutku, žrtvu trgovine ljudima, negoli na ženu s mnogo muževljevog novca i vremena kojega troši s ljubavnikom u inozemstvu.
  
  Pituravanje mišolovke
  
  U svom smeđem i dosadnom pseudotajkunskom salonu zatječe ta gospođa pitura koji nije obavio zadani posao i najuspješnija je lokalizacija kada se blazirani pitur poziva na svoga kolegu Stanka koji je odgovoran za neobavljeni posao dogovoren prije četrnaest dana. Ovaj stilizirani i preglumljeni dijalog pitura Florijana (Nikole Ivoševića) i Maše prekida stanovita Jasna (Nada Kovačević) inače supruga Mašinoga ljubavnika Bartola. Jasna se furioso suoči s priglupom ljubavnicom svoga supruga kojoj se želi osvetiti tako da je prokaže pred njezinim suprugom. Soboslikar koji sve to čuje nalazi način da pomogne Maši tako što će izvesti bokačovsko-otelovsku mišolovku za Jasnine oči u kojoj će glumiti ljubomornog Mašinog supruga, odsutnoga gospodina Biankinija. Taj pitur, koji je istovremeno i kazališni amater kao da je ispao s ljestava nekoga Filozofskog fakulteta, pa u glumljenoj mišolovci lažnoga predstavljanja zavodi najprije Jasnu, a potom i samu Mašu.
  
  Taj blijedi tekst prije četvrt stoljeća valjda uspješne britanske bulevarske komedije teško da može imati veze s hrvatskom stvarnošću. U nas pituri čak i kad su glumci amateri nisu baš spremni citirati ni Boccaccia ni Shakespearea a žene tajkunske teško da nešto znaju o ljubomornom crncu Othellu i zadavljenoj Desdemoni. To što se navodni splitski ljubavni susret u kojem su razotkriveni Maša i Bartol dogodio u svoj splitskoj djeci poznatoj slastičarnici Cukarin ne govori o građanskom Splitu baš ništa, kao što ništa ne govori niti onih nekoliko dijalektalnih nespretnosti koje su glumci očito bez redateljeve sugestije sami prosipali izvedbom kako im se sviđalo i kad bi se koncentrirali.
  
  Njihova stilizirana gluma ne samo što nije u niti jednom trenutku pokazala da joj je stalo do parodiranja meksičkih, turskih ili španjolskih sapunica nego je preglumljavanje bilo tako intenzivno da se ni svjesno citirani Shakespeare nije razlikovao od navodno stvarnog govora. Teško je odgonetnuti po čemu je to ovaj blijedi tekst o pituru s glumačkim diletantskim sposobnostima i o dvije splitske gospođe koje ljubavni život doživljavaju kao fitness trebalo nakon pet godina dovesti iz Vinkovaca te podgrijavati i navodno lokalizirati u Split. Tom poslu nisu bili dorasli ni glumci ni redatelj. Oni su promašili u baš svakom segmentu ove komedije koja niti jedan topos modernog Splita nije čestito teatralizirala. Bilo je otužno gledati glumce kako se trude biti smiješni, kako kalambure iz teksta pokušavaju izvikivati kao da publika nije u dvorani nego možda koji kilometar daleko. Priča o učenom i glumački nadarenom pituru koji za plaću obljubi obje žene teško da će zadovoljiti ičiji ukus.
  
  Diletantizam za diletantizam
  
  Što se pak auditivne dimenzije predstave tiče, ona je neuspješnija od svega, jer se nakon nostalgičnog početka s romantičnom glazbom neke usamljene kuće s američkog zapada svršilo na balkansko-dinarski folk u kojem pjesma o nekoj djevojci sa sela koja se sada zove Biankini nije imala veze s ničim što se na sceni pokazalo i odglumilo. Nažalost, moramo poručiti redatelju da se nije čestito pripremio kako bi ga mogao lokalizirti u Split, da je podcijenio i onako razrovanu kazališnu scenu ovoga grada, te kako su aluzije na Severinu Vučković sasvim neuspjele, tako da je mnogo uspješnija Severina Vučković kao glumica barunice Castelli, nego Ana Grujica koja glumi neku gospođu Biankini s aluzijama na tu estradnu zvijezdu.
  
  Nažalost glumci u predstavi nisu bili kadri izvesti autoironiju svojih tipiziranih likova, pa se tako još jednom pokazala točnom najnovija teza talijanske teatrologije koja dokazuje da su amaterske družine s tipiziranim licima commedia dell' arte mogli voditi samo učeni profesionalci. Samo iznimno nadareni profesionalci mogu parodirati diletantizam, što u splitskoj verziji Pitura nije bio slučaj. Stoga je govor u stranu pitura Florijana o tome kako se „za dvista kuna može imati bilo kojeg prvaka ove kuće“ možda jedini izgovor za ovako nespretno artikuliran teatar. To što je hrvatskih dvjesto kuna u engleskom izvorniku petsto američkih dolara govori nešto o našim prilikama. No Donaldu Churchillu ni petsto dolara nije pomoglo da ublaži sasvim negativnu kritiku o njegovom dramskom tekstu koju je Alvin Klein objavio u New York Timesu 1993. godine.
  
  © Viktoria Franić Tomić, KULISA.eu, 8. listopada 2010.

Piše: