Nesporazum povoda i svrhe

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Jean Anouilh, Ženski turbo pop bend, red. Sulejman Kupusović

• Drama Ženski orkestar Jeana Anouilha, sjetimo se važne predstave dubrovačke profesionalne kazališne kuće i izvedbi njegove drame Poziv u dvorac u Habunekovoj režiji, poslužila je Sulejmanu Kupusoviću kao povod za vlastitu reinterpretaciju usuda glazbenica koje su u novim životnim okolnostima prisiljene odustati od umjetničke posvećenosti i ambicija te, da bi preživjele u egzistencijalnom bezizlazu, sviraju na profanim mjestima gdje repertoar diktiraju pijani kavanski gosti ili, u ovom slučaju, i bahati neobrazovani vlasnik restorana. Prije nekoliko godina Kupusović je u Sarajevu postavio, također u vlastitoj dramatizaciji, Ženski turbo folk bend koji u dubrovačkoj verziji unekoliko mijenja prostor svojih nastupa pa umjesto Kafane Arizona u Bosanskoj zabiti u sarajevskoj verziji – svira u nekom restoranu niže kategorije u Dubrovniku; folk bend postaje pop bend, a njegove članice, sviračice i pjevačice, nisu otpuštene glazbenice Sarajevske filharmonije nego besposlene glazbenice Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
  
  Ono što im je zajedničko jest preslikani plakat predstave. Priča o promašenim životima, neostvarenim ambicijama, umjetničkim posrtajima, osobnim usudima od kojih jedan završava i tragično – dramski su fragmenti predstave koja u izvedbi Ženskog turbo pop benda ostaje tek na razini nedefinirano posloženih površnosti, tek iniciranih tragova sudbina i prepričanih nesretnih životnih okolnosti članica orkestra, povremeno i aktualnih pa i, takvim konceptom usprkos svemu, opravdanih lokaliziranih situacija i aluzija ali i uz nekoliko nepotrebnih pa i neukusnih izravnih dosjetki i prepoznavanja.
  
  Red dijaloga pa red glazbe uz tek naslućene tragične i nesretne životne okolnosti protagonista u, kako Anouilh podnaslovljuje svoju jednočinku drami unutar koncerta – naizmjeničan je slijed scena i prizora predstave koja svjesno ustrajava na frivolnostima s elementima treša ali gubi svoje razloge, ozbiljnije povode i niti mogućih dubljih dramskih izazova. Od Anouilha ostali su samo osnovni motivi što je i logično u ovakvom redateljskom konceptu i dramaturškoj nakani ali od željene kritike aktualne red-carpetovske zbilje i današnjeg prevladavajućeg trenda profaniranja umjetnosti i medijskog žutila ostalo je samo, kao primjer takvih kulturnih ili estradnih naplavina i zatečenosti, nekoliko Huljićevih lakoglazbenih uradaka i drugih sličnih posezanja za lakoestradnim i folk kičem.
  
  Najzahtjevniji dio posla imala je Paola Dražić Zekić koja je znalački uvježbala i pripremila ansambl koji je, iako uz play-back, dosljedno prateći redateljski koncept, vješto i povremeno s malim glumačkim minijaturama uspijevao održati tanke niti tog lakoglazbenog komada s tužnim krajem uz dosjetljivo scenografsko rješenje, posebice završnog prizora, Marina Gozzea. Branimir Vidić, Glorija Šoletić, Jasna Jukić, Izmira Brautović, Helena Kovačić, Mirej Stanić i Nina Hladilo kao članice Benda te Zdeslav Čotić kao Gazda u dosljedno adekvatnim šljaštećim kostimima Jelke Grljević – uspijevali su povremeno i nasmijati publiku, zabaviti je svojim estradnim pomalo kabaretskim pojedinačnim nastupima pa i fragmentima dijaloga u pojedinim scenama i tu i tako iscrpiti svoju glumačku energiju, razlog i povod.
  
  Inauguralna predstava nove, brojnim naslovima, najavljene sezone dubrovačkog kazališta ciljano je okrenuta publici. Odabrana i pripremana pa onda i igrana u nakani da bude često i dugo na repertoaru, da se svidi publici i, kako je najavljivano, prizove je u teatar – dobila je možda i previše na važnosti i značaju na samom startu u dugom i zahtjevnom planiranom slijedu sezone – pa će se njena kvaliteta i njeni razlozi moći potirati ili opravdavati pa i provjeravati brojem izvedbi i odazivima u gledalištu. Tako će onda neka druga ili drugačija promišljanja teatra ili repertoarnog koncepta i njegovih mogućnosti i drugih zahtjevnijih eventualnosti, učiniti bespredmetnima i suvišnim. A do tada, za sada, Ženski turbo pop bend u Kazalištu Marina Držića, najavljeno je, još je osam puta do kraja godine u Dubrovniku.
  
  © Davor Mojaš, KULISA.eu, 7. listopada 2010.

Piše: