U guštari velegrada

8. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 17. rujna - 2. listopada 2010.: DorkyPark, Megalopolis, red. Constanza Macras

• 
  
  Predstave koje argentinska redateljica s berlinskom adresom Constanza Macras stvara s vlastitom skupinom DorkyPark stalno i iznova podsjećaju da svijet u kojem živimo nije najbolji od svih svjetova. Projekti DorkyParka primjećuju apsurdnost diktata usmjerenih na žensko tijelo i predrasuda vezanih uz rodne identitete (predstave Sure, shall we talk about it i No Wonder), propituju nesigurno definirane pojmove obitelji i doma (I'm Not The Only One), plaši ih orvelovska opsjednutost sigurnošću i nadzorom (Brickland) i gorući problem europskih imigranata (Hell On Earth). Njihov najnoviji komad, ostvaren u suradnji s kultnim berlinskim Schaubuhneom, tom abecedariju suvremenih problema i strahova dodaje studiju života u velegradu, jednostavno i nedvosmisleno nazvanu Megalopolis.

  Dramaturška struktura Megalopolisa razvija se oko propitivanja odnosa javnog i privatnog, na otuđenoj sceni neimenovanog, metaforički mišljenog urbanog prostora. Constanza Macras u intervjuima često spominje sociologa Richarda Sennetta, kontroverznog američkog teoretičara poznatog po elaboriranoj kritici suvremenog društvenog otuđenja. Čitave mase ljudi zauzete su svojim osobnim sudbinama i odvojenim emocijama kao nikada prije; ta pojava prije je zamka, nego put ka oslobođenju, piše Sennett u The Fall Of A Public Man, a Constanza Macras tu je masu pokušala scenski predočiti u razbarušenom i osebujnom koreodramskom ključu.
  
  

  Središnji redateljski postupak Constanze Macras otkriva se u prvim minutama predstave. Intrigantan izgovoreni motiv (otuđeni telefonski poziv iz bučnog call-centra ili ironična eksplikacija projektantskih karakterističnih planova koji garantiraju jednoobraznost urbanog pejzaža) podcrtava se i razvija energičnom plesnom izvedbom, u interpretaciji koja distorziranim pokretom naglašava ne-ljudskost života u velegradu. Koreografija Constanze Macras vidljivi je odraz zapretenih psihičkih stanja: epileptični neočekivani padovi, mazohističko sudaranje s rubovima javnih prostora, neispravnost udova i životinjski neartikulirani ispadi bijesa simptomi su neizlječive bolesti društva, koji svako malo kao čir prsnu u ustaljenoj dinamici urbane svakodnevice.
  
  Problem je Megalopolisa što taj princip dobro funkcionira prvih šezdesetak minuta, da bi u nastavku postao predvidljiv i zamoran, uz neprekidno ponavljanje sličnih plesnih obrazaca u prilično hladnim i emotivno neutralnim scenama. Atmosferi i naglm prijelazima iz posvemašnje apatije u žustri brio energičnih izvođača koristila je i pogođena i vješto odsvirana glazba tročlanog benda (Santiago Blaum na gitari i kavijaturama, Almut Lustig na bubnjevima i udaraljkama te Kristina Lösche-Löwensen na tereminu I violini), ali ni uživo izvođena muzika nije u drugoj polovici Megalopolisa mogla prikriti činjenicu da je rečeno sve što se moglo i htjelo, a predstava još uvijek traje.
  
  

  Megalopolis Constanze Macras još je jedan teatarski poziv u pomoć te socijalno osvještene i intrigantne kazališne umjetnice, koji svojim unikatnim pristupom na već dobro poznate teme uspijeva na neko vrijeme uzburkati duhove, da bi u drugoj polovici te iste duhove u publici pomalo anestezirao repetitivnošću i manjkom emocionalne napetosti. Šteta, jer kazalište Constanze Macras o uistinu bitnim stvarima govori u pravo vrijeme i čestito, na nepretenciozan i maštovit način.  A to je dobro i važno, makar bilo sat vremena predugo.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 30. rujna 2010.

Piše: