Zaslužene ovacije

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi, red. Krešimir Dolenčić

• 
  Ante Tomić jedan je od naših najpopularnijih današnjih pisaca, jer mu svi uradci – i književni i novinarski – sadrže mnogo duhovitosti koje vrlo uspjelo koristi za ironično prokazivanje raznih nedostataka suvremenog društva i načina života. U literaturi mu doduše ponekad ne uspijeva zanesenost i zaigranost pojedinačnim komičnim situacijama ili neobičnim likovima uklopiti u čvrstu i potpuno osmišljenu cjelinu složenije radnje. I u Čudu u Poskokovoj Dragi fabula je prilično pojednostavljena i namjerno dovedena do granice apsurdnosti. Priča je to o obitelji Poskok iz zabiti Dalmatinske Zagore – ocu Jozi (Željko Königsknecht) koji je ne tako davno postao udovac kojem je supruga na samrti prekinula tridesetgodišnju šutnju kako bi mu kazala da je govno, te o njegova četiri odrasla sina koji nose imena hrvatskih vladara Krešimira (Vedran Mlikota), Branimira (Mario Mirković), Zvonimira (Boris Mirković) i Domagoja (Luka Petrušić). Jozino hrvatstvo tu i završava, jer on se oružjem brani i od svijeta i od hrvatske države, pa će tako zarobiti i ozbiljno prijetiti smrću jedinom čovjeku koji se usudio narušiti njegovu izolaciju – radniku HEP-a Ratku (Hrvoje Kečkeš) koji je nakon desetljeća došao vidjeti provjeriti da li ta obitelj doista tako dugo ne plaća struju.
  
  Iako Jozo tvrdi da obitelji ništa ne nedostaje, sinovi se s tim ne slažu, ali ipak potraje dok Krešimir odluči da kući treba ženska ruka i da će se oženiti i to konobaricom Lovorkom s kojom je proveo jednu očito nezaboravnu noć prije petnaest godina po povratku s ratišta. Iako je vjerojatnost da ga djevojka čeka petnaest godina jednaka onoj da HEP ne ukine struju onome tko ne plaća desetljećima, Lovorka to čini i tek je sada popustila višegodišnjem udvaranju načelnika Županijske uprave (Borko Perić) koji je spreman jakim policijskim snagama braniti svoje vjenčanje od fatalnog Branimira Poskoka. Ovome pak stižu u pomoć branitelji i dolazi do sveopće strke u kojoj je evidentno da je fabula ovog komada s pjevanjem i pucanjem tek pokretač i kreator posve neobičnih, ali vrlo zabavnih situacija koje prvenstveno služe da se autori predstave podsmjehnu raznovrsnim širokoprihvaćenim pogledima na neke naše društvene fenomene koje iz tipičnosti odvode u krajnost da bi tako pokazali njihovu pravu prirodu.
  
  Ironični odmak od ponašanja aktera puni smisao dobiva tek u Dolenčićevom redateljskom uobličenju scenskih zbivanja kao prepletanja krajnosti – potpune nevjerojatnosti situacija prikazanih stilom nalik standardnim prizorima televizijskih sapunica, a baš to onda otkriva smisao apsurda na sceni i besmisao kvazirealizma na malim ekranima. Pritom se na tekstovne dosjetke nadovezuje i niz glumačkih gegova, ali i duhovitih redateljskih rješenja. Njih podupiru i iznimno inventivna scenografija i primjerena joj kostimografija Valentine Crnković i Igora Kordeja koji pomalo ironično podcrtavaju komične strane podneblja i mentaliteta kojeg Ante Tomić i pored svih zamjerki nedvojbeno voli. Atmosferu sredine naglašava i glazba Zvonka Presečkog koja se uglavnom temelji na dalmatinskom melosu i posebice pjesmama Miše Kovača.
  
  U skladu s tom smjesom raznorodnih sastojaka funkcioniraju i različiti glumački stilovi. Vedran Mlikota i Borko Perić kao suparnici u ljubavi komiku postižu odmakom od svojih likova, a žuđenu im Lovorku Ana Maras efektno tumači kao živu, nekonvencionalnu djevojku punu iskrenih emocija. Željko Königsknecht sugestivno naglašava primitivizam i uvjerenost u neupitnu ispravnost stavova oca obitelji, Mario i Boris Mirković zabavljaju i sebe i publiku tumačenjem nasilnika, Luka Petrušić i Hrvoje Kečkeš i opet se potvrđuju kao izuzetni komičari koji precizno grade svaku nijansu, a Anita Matić Delić svoj komičarski talent pokazuje transformacijama u nekoliko manjih epizodnih uloga, posebno efektno parodirajući televizijsku voditeljicu koju zanimaju senzacije, ali ne i smisao prikazanih događaja. Edo Vujić kao vođa branitelja na dojmljivo komičan način razotkriva i neke manje simpatične strane njihovog udruživanja.
  
  Krešimir Dolenčić je sve te raznovrsne i nerijetko međusobno suprotne elemente vrtoglavim ritmom izvanredno komičnih scena uspio povezati u čvrstu i iznimno atraktivnu  cjelinu predstave koja je zabavnošću (ali bez zanemarivanja kritičkih oštrica i ozbiljnijih značenja) oduševila gledatelje i na kraju izazvala takve njihove ovacije kakve godinama nisam vidio u kazalištu.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 29. rujna 2010.

Piše: