
Le baruffe chiozzotte praizvedene su u Veneciji u Goldonijevu matičnom teatru San Luca 23. siječnja 1762. U povodu premijerne izvedbe Goldonijevih Ribarskih svađa u režiji Vinka Brešana i preradi Ive Brešana 9. kolovoza 2009. na 55. splitskom ljetu, vrijedno je prisjetiti se Goldonijeva vremena, ali i njegove fortune u hrvatskoj književnosti i kazalištu te prvih adaptacija Goldonijevih komedija, od kojih su neke potpomogle inicijativu izgradnje današnjega zagrebačkog Talijina hrama, zgrade HNK-a, ni više ni manje nego kao politički scenski tekstovi. Ovakav pristup Goldonijevim tekstovima u povijesti hrvatskoga kazališta nije ni posve nov.
Prve izvedbe Goldonija u Hrvatskoj
Dok je stoljeće Tartuffea, licemjerno i konvertitsko, dalo Italiji lažnu i precioznu književnost lišenu veze sa stvarnošću, dotle joj je sljedeće stoljeće revolucionarno vratilo razum, jasnoću i nadu. Taj skalpelski rez u talijansku književnost, eksplicite dramsku, obavio je većim dijelom samo jedan čovjek: Carlo Goldoni. Taj reformatorski prevrat u teatru obavlja osamljeni Goldoni napadan od mnogih, ali ne i od cijele kazališne publike. Prvi među napadačima bio je brescianski opat Pietro Chiari, koji je odmah nakon prvih uspjeha Goldonijeve reforme i izvedbe Lukave udovice 1748. vehementno nastojao difamirati kazališnog reformatora, i to ne samo među kazališnim kritičarima i prijateljima, nego i među širokim slojevima kazališne publike, koja se je podijelila u dvije struje: goldoniste i chiariste. Ako i nije bio potpuno samotan u tadašnjoj reformi dramske umjetnosti, on je svakako danas jedini preživjeli u velikoj trojki, koju tijekom 18. stoljeća u Italiji čine ponajprije Metastasio, dvorski rokoko pjesnik Beča Marije Terezije, onaj s kojim umire Dubrovačka republika i kojega legaju Vojnovićeve gospođe u Dubrovačkoj trilogiji. Drugi je u tom triju traged Alfieri, slavan u svoje doba, pjesnik napoleonovskog svijeta, titanskih tragedija, kojega su Hrvati obožavali koliko i Metastasia, ali su ga kasnije zaboravili. Imitirao ga je zlosretni Zadranin Ivan Kreljanović, koji je pod njegovim utjecajem oko 1800. ostvario niz uspjeha na scenama Venecije, a onda umro u nekoj padanijskoj ludnici.
Ovoj dvojici Talijana, Alfieriju i Metastasiju, hrvatski su kazališni suvremenici gotovo dali veću pozornost negoli Goldoniju. Poznato je prema nekim izvorima da je Goldonijeve dramske tekstove prevodio Dubrovčanin Ivan Franatica Sorkočević, no ti prijevodi nisu sačuvani (ili pronađeni) do danas. Goldonijeva Slugu dvojice gospodara zagrebački su sjemeništarci imali na repertoaru svojega kazališta već 1772. godine u latinskome prijevodu, dok je prva adaptacija u drugoj sezoni netom utemeljenoga stalnog hrvatskog kazališta Goldonijeve komedije La Locandiera (Anica Krčmarica, poslije poznata kao Krčmarica Mirandolina) izvedena 1862. Ta je prva istinska adaptacija Goldonijeva dramskoga teksta uspješno spojila glazbu jezika i realizam razgovornoga tona pojavivši se u pravome trenutku organizacije hrvatskoga kazališta, tako da je pomogla prvim profesionalnim glumcima u potrazi za realističnim izrazom. Gerškovićeva adaptacija, a tako se zvao njezin autor, bila je kroatizirana, što je značilo da je kroatizirala toponime i imena, a vrijeme prenijela u prevodiočevu suvremenost te time dopunila i sliku o hrvatskim društvenim prilikama 19. stoljeća. Kritika je pozitivno valorizirala odluku kazališne uprave da uz Molièrea uvrsti na repertoar i jedan Goldonijev komad.

Dvije godine kasnije prikazana je u Zagrebu i druga Goldonijeva komedija, Il Bugiardo, koju je pod naslovom U laži je plitko dno preradio Đorđe Maksimović, dok je Jovan Sundečić 1862. godine u Zadru preveo komediju Il burbero benefico, koja je pod naslovom Osoran dobročinac ili Čovjek čudnovate čudi a dobra srca prikazana u Zagrebu tek 1893. Iako je ova adaptacija implicirala manjkavosti lošega prijevoda prilagođenoga njemačko-latinskoj gramatici, prevoditelj-adaptator ostavio je jednu opsežnu bilješku, koja svjedoči o dvostrukoj kulturnoj svijesti, kako onoj europskoj, tako i nacionalnoj. Prva je zahtijevala vjernost klasičnome predlošku i njegovoj umjetničkoj cjelovitosti, dok je druga kontraindicirano nalagala da se svako djelo strane književnosti adaptira do te mjere da se pored matične počne doživljavati i dostignućem druge, u ovom slučaju hrvatske, nacionalne književnosti.
A kako je Goldoni Talijan, bilo je to još logičnije, jer se tada s pravom vjerovalo da svatko ima dvije nacije, svoju i talijansku. O onodobnom odnosu prema stranim predlošcima najbolje svjedoči odnos hrvatskih iliraca prema njemačkim dramskim predlošcima, čiji su se trivijalni autori nastojali potpuno zamagliti. Zanimljiva je u tom smislu preradba Goldonijeve komedije Gli innamorati, koja je izvedena 1881. godine pod nazivom Zaljubljeni. Prevoditelj-prerađivač Marijan Derenčin do te je mjere kroatizirao taj komad da je u njega unio svoje političke poglede i shvaćanje građanskoga života, tako da se dramski lik prvoga plemića svijeta, prvog kavalira Europe naziva sinom hrvatske Istre. Ova je izvedba priređena u svrhu pokretanja gradnje nove kazališne zgrade, tako da je upravo ta Goldonijeva komedija pomogla u pripremama za izgradnju HNK-a. Goldoni je ponovno izvođen tek nakon šesnaest godina, ali ovoga puta u novoj zgradi i u prijevodima tada mladoga Milana Begovića (Krčmarica Mirandolina) i Adama Mandrovića (Sluga dvaju gospodara). Godine 1907. slavna je glumica Ljerka Šram oživjela lik Coralline iz Goldonijeve drame La castalda, koju je preveo Branimir Brusina. Slavna je glumica osvojila mnogobrojnu publiku i zaslužila salve pohvala kako za svoju glumu, tako i za Goldonijev komični teatar.
Nakon tri desetljeća na repertoaru se nalazi već popularni Goldonijev Sluga dvaju gospodara u prijevodu Dubravka Dujšina, Mesarićevoj režiji i inscenaciji Ljube Babića. Ta komedija, koju je talijanski dramski pisac napisao po nagovoru čuvenog Truffaldina, slavnoga mletačkog glumca Antonija Saccija, i u kroatiziranoj verziji našla je čuvenoga interpretatora Laurečića, koji je lokalizirao dobar Dujšinov prijevod u splitski žargon te na taj način oživio mediteransku komiku, koja će biti bliska upravo onoj Tijardovićevoj u prijevodu Le baruffe chiozzote. Naime, taj ingenijalni glumac nije potakao samo razmišljanja kazališnih ljudi o preradama Držićevih djela, koja će ostvariti Marko Fotez samo godinu dana poslije planetarnim uspjehom adaptacije Dunda Maroja, nego je neizravno potakao i Splićanina Ivu Tijardovića da nešto kasnije obradi Ribarske svađe u čakavštini srednje Dalmacije. Doduše, ovaj put Fotezova preradba Držićeva teksta još će izravnije potaknuti Tijardovića na dijalektalnu obradu Goldonijeva teksta, jednako kao što je izvedba Sluge dvaju gospodara potakla istoga Foteza na vrlo zahtjevan zadatak oživljavanja Pometa i Popive. Josip Horvat, slavni pisac golemih povijesnih pregleda, a kasnije i memoara sugerira adaptaciju goldonijevskih mediteranskih junaka u „naše podneblje“ već 1939. Ipak, tek su dijalektalne prerade Goldonijevih kazališnih komada požnjele pravi, istinski uspjeh, kao što je i poslijeratna Tijardovićeva verzija Ribarskih svađa, imala golemu popularnost pa je čak prikazana na međunarodnom festivalu u Veneciji jubilarne godine 1957. Nakon gledanja prve zagrebačke verzije te komedije, i to u gostovanju venecijanskih glumaca 1939, ushićeni se Višanin Ranko Marinković prisjetio djetinjstva i starih ribara koji odavno počivaju pod čempresima, ali su njemu davali pušiti iz svojih lula.

Goldoni prvi imenuje komediju dell’ arte
Inače, Goldoni je s talijanskih, konkretno venecijanskih, scena zauvijek otjerao afektirane čvrste maske starih komedija dell' arte, potjerao je zaleđene maske glumačkih improvizatora i lutalica pa nakon njegovih reformi Pantalone, Brighella, Arlecchino ili Dottore neće više kraljevati pozornicama. Naime, pretpostavlja se da je upravo Goldoni prvi upotrijebio naziv Commedia dell’ arte, i to s negativnim, pejorativnim predznakom, koji je trebao aludirati na njezine specijalizirane, improvizacijske osobine, smatrajući je glumačkim zanatom. Upravo zbog Goldonijevskih ocjena stvorile su se stoljetne predrasude kako su nekad slavne putujuće družine okupljale tipove s dna društvenih ljestvica, koji su upadali na trgove i prevrtali stolove, prljavi i grabežljivi, „ošišanih zatiljaka do kože kao barbarski robovi ili galijoti, opasani mesarskim noževima i maljevima drvosječa“. Taj doživljaj talijanskoga kazališnoga kritičara Renata Simonija prestao je biti moguć tek posljednjih desetljeća 20. stoljeća, kada se je provela ozbiljna revalorizacija historiografske i teatrološke građe, koja navodi na zaključke sasvim oprečne dotadašnjima i donosi podatke o iznimno obrazovanim i talentiranim glumcima, pa i o pripadnicima viših društvenih slojeva koji su stvarali vrlo zahtjevne scenske tekstove putujući od kampanela do kampanela. Inače, Renato Simone za Goldonija je posebno zaslužan, gotovo onoliko koliko naš Fotez za Držića, jer je postavio Goldonijeve Le baruffe chiozzote na Giudecci u sklopu venecijanskog Biennalea 1936. i dao naslutiti inovativna čitanja drugih Goldonijevih dramskih tekstova, premda je potpuno promašio kada je riječ o doživljaju komedije dell’arte.
Inače, Carlo je Goldoni proveo reformu koja se i na anegdotalnoj razini može osvijetliti dvama primjerima. Marinković se prisjeća slavne lamentacijske rečenice Josipa II, koju je uputio u Beču svome dvorskom pjesniku, opet Talijanu opatu Castiu, a sve nakon terora knjiške artificijelnosti: „A sad mi dajte riječi“. Jer prije Goldonijeve reforme u dramskom je teatru bilo svega ali ne riječi, posebno ne u komedijama. Naime, vratiti riječima značenje, a likovima karaktere, značilo je borbu protiv riječi, a za riječi, za njihov semantički potencijal. Goldonijeva borba bila je protiv ispražnjenosti jezičnih zakova, protiv onakvih riječi koje spominje Melant kada odgovara na Plutarhov upit što misli o Dionizovoj tragediji: „Nisam je uspio vidjeti, toliko je bila pokrivena koprenom riječi“.
Osamnaesto stoljeće nazivali su cifrastim, ali zaboravili su da je to stoljeće, koje je rodilo koristoljubnog Robinsona i suludog doktora Gullivera, ipak stoljeće u kojem su se sudskom presudom, pa i zakonima koje su sami odobrili, otkotrljale prve kraljevske glave. Ali to je i stoljeće kojemu su na kraju Hrvati napisali jednu Katu Kapuralicu, pravo teatarsko čudo, ali i preveli skoro čitav Molièreov opus, ali ne i Goldonija. Hrvati su bili i ostali konzervativni i njima građanska Molièreova gesta nije odgovarala.
Goldoni je kao pravi predstavnik svojega racionalističkog i buntovnog vremena nakon frenetičnih venecijanskih godina, u samo jednoj godini (1750.) napisao čak šesnaest komedija te otišao u Pariz da bi i Francuzima reformirao teatar. Ondje ga nisu osobito trebali, jer su imali dramatičare kao što je Beamarchaise, koji nije bio dobar u dramskoj tehnici kao Talijan, ali je bio aluzivan koliko i naš Držić, pa im se Goldoni učinio suvišnim. Zbog toga je zadnje desetljeće svoga života veliki Goldoni bio prisiljen pisati vlastite Memoare, koje je u nas briljantno preveo Frano Čale, a uz to podučavati i kraljevsku djecu talijanskom jeziku. U memoarima Goldoni ipak nije uspio opisati teške okolnosti svoje smrti, jer je u revolucionarnim godinama umro u bijedi, jer su strancu u Parizu zaboravili isplaćivati mirovinu. Taj zaborav ticao se i njegove dvorske službe, pa je sporna Goldonijeva mirovina odobrena tek nakon piščeve smrti Goldonijevoj supruzi.
Inače, Goldoni je više nego francuskom bio opsjednut engleskom književnošću, koju je, barem njezino dramsko krilo, gutao u francuskim prijevodima pa stručnjaci kažu da je njegov realizam i ideja o komediji karaktera prije svega robba inglese i da s francuskom ima malo dodira.

Tekstovi koje je Goldoni posvetio Dubrovčanima
U talijanski teatar i europsku književnost, u kojoj je danas visoko kanoniziran, pojavio se Goldoni usred nevjerojatne zbrke pa je, kako ga je slavni povjesničar talijanske književnosti De Sanctis okarakterizirao, bio nekom vrstom Galilea. On je talijanski teatar oslobodio prazne retorike i fantastike, modernizirao ga uvodeći nove odnose stvarnosti i teatra, ali to ga nije spasilo od napada koji su bili žestoki i česti. Najsnažniji su bili oni koje je predvodio Carlo Gozzi, od kojih ga je u nizu članaka i knjiga uspješno branio Stjepan Grmoljez Šuljaga (talijanski se potpisivao Stefano Sciugliaga Garmogliesi). Inače, taj dubrovački trgovac koji je čitav životni vijek proživio u Italiji, a da je uvijek isticao svoje dubrovačko podrijetlo, bio je poliglot, književni kritičar i teoretičar, carski sekretar u Milanu, a uz Gabrijela Corneta najintimniji Goldonijev prijatelj. Šuljaga ne samo da je branio prijatelja od kritičkih žaoka, ne samo da je zastupao Goldonijeve umjetničke i financijske interese u kazalištu San Luca, nakon što je pisac 1762. godine prešao u Pariz, nego je potaknuo velikoga kanonskoga komediografa da u svojim dramskim tekstovima posveti mnoga mjesta Dubrovniku i pohvalama ilirskoj zemlji.
Tako je Goldoni napisao i tragikomediju La Dalmatina (Dalmatinka), a na premijeri je izrekao rečenicu koju će poslije i zabilježiti u svojim memoarima: „Ali najviše mi je laskalo što sam ugodio svome prijatelju Šuljagi, koji služi na čast tom dičnom narodu“. U jednoj od svojih najboljih melodrama, La calamita de’ cuori (Magnet srdaca), koja je 1752. otvorila zimsku sezonu u Goldonijevom matičnom kazalištu glavna je junakinja lijepa Dubrovčanka. U tom tekstu autor uspoređuje Dubrovnik s najljepšim gradovima Italije, a drama završava ponosnim riječima ponajljepše Dubrovčanke: Nacqui in Ragusi, / Di nobile son figlia: / Partita per piacer dal suol natio. Goldoni i u svojim Memoarima na mnogim mjestima govori najljepše rečenice o Dubrovniku i Dubrovčanima, a eksplicite o svojemu najintimnijem prijatelju Šuljagi, koji je utjelovljenje svih ljudskih vrlina. Međutim, Goldonija je zadesila i neugodna anegdota s nekim dubrovačkim lopovom koji je potkrao pisca, ali i brata mu Gian Paola, tako da je potreseni komdiograf napisao komediju L’impostore (Varalica) 1754. godine. U predgovoru komedije zavjetuje se da će prešutjeti varaličino ime kako ne bi nanio ljagu njegovoj domovini i njezinim građanima, no poslije u Memoarima ipak otkriva da je riječ o jednom nama anonimnom Dubrovčaninu.
Vratiti mjeru svim stvarima
Premda je Goldonija stalno i strasno branio njegov dubrovački prijatelj, komediograf se još bolje znao braniti sam na scenama gdje je postao suvereni gospodar. On, naravno, nije imao Molièreovu smionost, nije imao ni dubljih koncepcija, bio je opsesioniran likovima i to ga je odvelo do ljudske dubine, pa i neke sjete koja obavija njegov kazališni svijet. Izumio je dramski svijet koji je prirodan okoliš ljudskoj nutrini, svijet u kojem vanjske geste nisu najvažnije. Nažalost, on nije produbio ljudsku prirodu pa se nerijetko njegovi tekstovi adaptiraju u svrhu zabave, posebno danas kada nas njegove komedije ne podučavaju niti nam ne pokazuju neke reformatorske putove. Sam Goldoni u svojim je memoarima zabilježio: „Moji su sugrađani bili odavno navikli na trivijalne farse i na groteskne spektakle. Moja versifikacija nije nikada bila uzvišena po stilu; Ali upravo je to bilo potrebno, da se malo po malo privede k razumu publika, koja je bila navikla na hiberbole, antiteze i na gigantsku i romantičnu smješnost“. Doduše, još je 1964/5. godine slavna Strehlerova predstavom u milanskome Piccolo teatro uputila na neke dotad neuočene kvalitete njegova teatra kao što su koralnost i satiričnost. Premda u njegovim dramskim tekstovima nema Molièreove mrzovolje, ni Shakespeareove kompleksnosti, Goldoni danas slovi kao jedan od najuvjerljivijih komediografa ljudske povijesti, koji je u vremenu predimenzioniranosti i titanizma vratio mjeru svim stvarima, pa kada se nabrajaju Aristofan, Gogolj i Wilde, on se svakako neće moći zaboraviti.
© Viktoria Franić Tomić, KULISA.eu, 3. rujna 2010.