Paiva u Zagrebu

43. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 27. kolovoza – 3. rujna 2010: Predstave Dude Paive

• U sklopu programa Talentoskop na ovogodišnjem PIF-u gostovao je lutkar i plesač Duda Paiva. Taj Brazilac profesionalno vezan uz Nizozemsku predstavio se autorskim projektom Anđeo koji je izveo samostalno te dvjema predstavama kojima potpisuje koncept i režiju. Riječ je o predstavi Ljubavne lutke Lutkarskog kazališta Ljubljana i Fasada Kazališta lutaka Białystok iz Poljske.
  
  Družina Dude Paive, Amersfoort, Nizozemska: Duda Paiva, Anđeo, red. Duda Paiva
  
  U vlastitom projektu Duda Paiva glumi skitnicu koja na groblju skuplja novac za izgubljenu djecu te u svijetu alkoholnih snova vodi dijalog s oživjelim kipom na dječjem grobu. U razgovoru, kip se otkriva palim anđelom što se pokušava vratiti u raj iz kojega je naprasno izbačen, a to usput otvara prostor mnogim pitanjima.
  
  Paiva u predstavu uvodi otvorenim početkom u kojemu komunicira s publikom u šaljivom, opijenom stilu, da bi potom čvrstom rukom, odnosno odličnim plesnim pokretom priču elegantno uveo u mračniju atmosferu. Najčvršći i ujedno najbolji dio predstave je centralni dijalog s anđelom, ručnom lutkom koju Paiva odlično animira, podsjećajući na slavnog nizozemskog lutkara Nevillea Trantera, ujedno lutkarskog savjetnika u projektu. Iako je Anđeo tijekom dijaloga uglavnom statičan na postolju, Paiva ga je vrlo uvjerljivo oživio i dinamizirao naglašenim gestama i pokretima udova, čime je odlično dočarao pokrete znatiželjnog dječaka. Dodatnu živost lutka pojačao je dinamično vođen dijalog između anđela i skitnice, u kojemu je Paiva vrlo elegantno prelazio iz jednog u drugi lik, mijenjajući boju glasa i ritam izgovora s dječački razigranog do dubljih tonova koji odaju alkohol i beznadežnost.
  
  U završnom dijelu predstave, nakon što je Anđela objesio o klin, autor kao da je izgubio niti priče koju je potom priveo pretjerano rasplinutom i razvučenom kraju.
  
  Lutkarsko kazalište Ljubljana, Slovenija: Duda Paiva, Ljubavne lutke, red. Duda Paiva
  
  Puno čvršću strukturu Paiva je oblikovao u predstavi Ljubavne lutke, u kojoj se pozabavio posljedicom otuđenosti u suvremenom svijetu. Ne želeći moralizirati ni osuđivati, na scenu je prenio aspekt suvremene intime koji se svodi na ljubav i seksualnu strast prema lutki. Junaci predstave bježe od površnih međupartnerskih odnosa u podrum u kojemu nesputano vode ljubav s plastičnim ljepoticama oblikovanima po vlastitoj želji. Taj svijet suvremenih fetiša u viziji Dude Paive predstavlja seksualni eldorado gdje junaci, nesputani bilo kakvim okovima, bez zadrški ispunjavaju sve svoje najintimnije fantazije, od senzualnog plesa preko sadizma i mazohizma do grupnog seksa. U taj svijet bez ograda zaluta muškarac koji, zaveden slobodom i nesputanošću, pretvara vlastitu djevojku u lutku, usput je popravivši, odnosno dodavši joj silikonske grudi i oduzevši moć pretjerane rječitosti.
  
  Miha Arh, Polonca Kores, Maja Kunšič, Iztok Lužar, Asja Kahrimanović i Martina Maurič Lazar vrlo uvjerljivo su animirali takozvane humanete, pripojivši im vlastite donje ekstremitete, čime su ih obogatili slojem dodatne koketerije i realističnim plesnim pokretom. Tako oblikovane, lutke su se kretale po uskom rubu između tek predmeta obožavanja i oživjelih zavodnica. Tu rubnost Paiva je pojačao oblikovavši im grudi sa silikonskim umetcima i time ih dovevši u vezu sa suvremenim plastičnim ljepoticama od krvi i mesa koje često postaju lutke u rukama vlasnika debelih novčanika. Augusto Valença odličnu animaciju pojačao je vrlo dobrim pjevanjem u falsetu, dodavši liku domaćina podruma sladostrasti sloj nastranosti.
  
  U predstavi ispunjenoj plesnim pokretima koje potpisuje sam autor, ritam je odlično oblikovala glazba Allana Segalla izvođena uživo (Urša Pavlovčič, Rok Felicjan i Marko Jurečič).
  
  Kazalište lutaka Białystok, Białystok, Poljska: Duda Paiva, Fasada, red. Duda Paiva
  
  Fasada, koju je Duda Paiva napravio s poljskim lutkarima, odličan je primjer poetike pretjeranosti koja prožima sve slojeve predstave. Sadržaj te crne komedije, u kojoj podstanari postaju dio menija stare vlasnice kuće, začudnošću duboko prodire u područje groteske, dok stalna gužva na sceni koju ravnomjerno dijele lutke, glumci i glazbenici u paralelnim radnjama pojačava kaotičnost zbivanja. Nagomilanost scenskih poruka zaokružuje auditivni sloj koji na trenutke prelazi u gotovo zaglušnu kakofoniju prepletenih zvukova. Tu obimnost, koja ispod grotesknog sloja prikazuje kaotičnost životnih fasada, razbijaju intimne priče kao predstavnici ljudske emocije ogoljele od „prostornih i vremenskih zagađenosti“.
  
  Poljski animatori Leszek Augustynowicz, Lila Bakal, Boguslawa Borowik, Anna Golebiewska, Malgorzata Koniczek, Eugeniusz Matujewicz i Adam Poplawski odlično su animirali ručne lutke veličine čovjeka, uskladivši se u gotovo neprimjetnim prijenosima lutaka iz jednih ruku u druge. Posebice dojmljiv bio je animator starice, koji je u njenim gestama i pokretima vrlo dobro prikazao tjelesnu krhkost ispod koje bukti unutarnja snaga i žilavost. Dvojnost starice odlično je prikazana u sceni paralelnog gušenja učitelja i sluškinje u kojoj se animator i fizički odvojio od svoje lutke, što je pojačalo njenu „glumačku samostalnost“. Kao i u ostalim Paivinim predstavama, i u Fasadi su prisutni plesni elementi koji su dodatno razigravali scensku dinamiku. Važan sloj je glazba (Fryderyk Chopin, Stanislaw Moniuszko, Claudio Monteverdi u aranžmanu Mareka Kulikkowskog) koju su izuzetno energično izvodili glazbenici na sceni, dijalogizirajući s glumcima i lutkama te ritmički vodeći predstavu.
  
  I na kraju...
  
  Tri izvedene predstave, iako tematski, vizualno i izvedbeno različite, imaju nekoliko zajedničkih točaka koje podcrtavaju osnovne poetike Dude Paive. Tu je svakako odlična animacija nešto naglašenijih pokreta te spoj plesa i lutkarstva kao dvaju Paivinih osnovnih izražajnih elemenata, u načelu vrlo različitih, ali kod njega dopunjujućih. Tako noge u plesnom pokretu u predstavi Ljubavne lutke dolaze na mjesto ukočenosti nogu lutaka, dok lutke u letu brišu ograde gravitacije u Anđelu. Također, u Paivinim predstavama osjeća se nedovršenost ideje što dovodi do djelomičnog raspadanja strukture i otvorenog kraja kao najslabije točke. Dojam raspadnutosti pojačava poetika pretjeranosti koja na trenutke prelazi u ne uvijek kontroliranu kaotičnost.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 3. rujna 2010.

Piše: