Oluja bez strasti

Kazalište Ulysses, Mali Brijun: William Shakespeare, Oluja, red. Lenka Udovički

• 
  U svojoj desetoj sezoni na Malom Brijunu, Kazalište Ulysses odabralo je kao premijerni naslov Shakespeareovu Oluju u režiji Lenke Udovički. Na premijeri 23. srpnja 2010. događanja na čarobnom otoku počela su doista kao začarana – svjetlosni efekti, zavijoreno lišće, potmula tutnjava – a onda to sve još jednom ali stvarno – otvorila se nebeska slavina, publike i glumci postiskali su se zajedno po improviziranim scenografskim skloništima i tunelima. Ukorili smo Prospera /Radu Šerbedžiju da nije vičan čarolijama i strpljivo čekali prestanak oluje. Ubrzo je oluja prestala i nastavila se Oluja.
  
  Tvrđava Minor krasan je ambijent i gotovo svaku predstavu možete tamo podnijeti – proučavate arhitekturu, brojite drveće, virite iza uglova. No to nije dobro – jer stignete li to raditi, znači da imate puno vremena, da do vas ne dopiru riječi niti marite za njih. A za riječi ne marite ako ih ne čujete ili ne razumijete.
  
  Uoči brijunske premijere gledala sam Radu Šerbedžiju u filmu Danila Šerbedžije Sedamdeset i dva dana, uživala u njegovoj rasnoj glumi i veselila se zasluženoj Zlatnoj Areni na Festivalu igranog filma u Puli. Ali brijunski kazališni Šerbedžija nije imao nikakve veze s tim glumcem na platnu, nije on bio čarobnjak Prospero, niti vojvoda, niti gospodar prostora i otočkih sila. Bio je to čovjek koji se zatekao usred kazališnog komada pa je, poput istinskog profesionalca, odigrao zadane teme. A šteta, jer se radi o dobrom glumcu i slojevitom liku. U našoj smo kazališnoj praksi već imali slučajeva da se rodbinske veze u stvarnosti podudaraju s dramskim i u tome nema ništa sporno. Osim kada osobe nisu dorasle interpretaciji! A to je, nažalost, slučaj s Prosperovom / Šerbedžijinom kćeri Mirandom / Ninom. Nema dvojbe da su se roditelji, redateljica i glumac, trudili osposobiti je za ulogu Mirande, no Ninina loša artikulacija i ne baš uvjerljiva gestikulacija prilično su smetali protoku zbivanja.
  
  Ali, bilo je tu i krasnih ostvarenja. Maja Posavec kao zračni duh Ariel pokazala je suptilno svu težnju zarobljenog bića prema slobodi, te opet očarala vokalnim sposobnostima. A kada već spominjemo zvuk odnosno glazbu, onda velika pohvala glazbenicima Toniju Pešikanu, Goranu Farkašu i genijalnom Dariu Marušiću (skriveni iza debla bili su itekako prisutni). Kaliban u izvedbi Nebojše Glogovca trebao je možda biti divljiji, Vasary je Trinkula donio na svoj uobičajeni način, ali je zato Mladen Vulić kao pijani peharnik Stefano bio doista odličan. Ne pretjerujući ni u čemu (a voli ta uloga povući glumca), Vulić je pokazao istinitost one, često ismijavane, izreke da nema malih uloga, samo malih glumaca. Šteta da Vulića prerijetko gledamo.
  
  U ulogama plemića nastupili su Žarko Radić, Krunoslav Klabučar, Alen Liverić, Filip Križan, Tomislav Krstanović i Dušan Gojić, pojavila se skupina duhova, scenu je doradio Zlatko Kauzlarić Atač, kostime Bjanka Adžić Ursulov, a skladatelji su već spomenuti Dario Marušić i Nigel Osborne.
  
  Utrošeno je u predstavu vremena i truda (valjda i novca), ali nedostaje strasti.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 17. kolovoza 2010.

Piše: