Revizor u simulakrumu
61. Dubrovačke ljetne igre: Festivalski dramski ansambl u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Revizor, red. Jernej Lorenci
-
Dubrovačke ljetne igre prvi put u svojoj polustoljetnoj povijesti, u vlastitoj produkciji, susrele su se jednim od najzačajnijih rusko-ukrajinskih književnika prva polovice 19. stoljeća – Nikolajem Vasiljevičem Gogoljem, njegovom čuvenom dramom Revizor pa i slovenskim redateljem Jernejem Lorencijem. Predstava – izvorno predviđena za prostor Collegium Ragusinuma (Klasične gimnazije, koji je u crkvenom vlasništvu) – odigrana je ispod Minčete, scenski drukčije nego bilo koje dosadašnje teatarsko ostvarenje u tom prostoru, tako da je Minčeta (ili dubrovački Olimp kako je Lorenci naziva) ostala sa strane dok se predstava prikazuje pred obližnjim dugim longitudinalnim zidom na sportskom igralištu kojeg je scenograf Branko Hojnik ispunio nizom artefakata važnima za Lorencijevo čitanje Revizora: ispovjedaonicom, crkvenim klupama, trkalištem s preprekama, simulacijama soba i ureda. Službeno objašnjenje premještanja mjesta izvedbe, dakako su tehnički razlozi, no svima je poznato kako je Crkva, recimo to tako, uskratila gostoprimstvo ovakvoj postavi Revizora. Čime je ta nezgoda slučajno (?) postala konstitutivni element same izvedbe.
Jernej Lorenci nije upao u zamku aktualizacije Gogoljeve drame: Revizora je uostalom i nemoguće aktualizirati i pri tome ostati odmaknut od konkretnosti koja bi nužno prerasla u banalnost. Lorenci zato radikalno reinterpretira Revizora, ali u postmodernom i poststrukturalističkom ključu Jeana Baudrillarda, Witolda Gombrowicza, Johna Petera Bergera, Paula Virilija. Najviše se oslanjajući na Baudillarda, u kazalištu koje podsjeća i na Magellijeve teatarske inovacije, Lorenci stvara simulakrum kao hiperrealnost: od početka do kraja gledatelji su uvučeni u kazališni čin u kojem izvođači pred-stavljaju Gogoljeva Revizora, sasvim jasno i svjesno znajući da je Umjetnost zapravo nemoguća, stvaraju izvedbu u koju su i sami uvučeni, dok, poput televizijskog voditelja, Osip (Edvin Liverić) stalno najavljuje činove i prizore, a upravitelj pošte (Miha Bezeljak) trči utrku s preprekama u virilijevskoj sceni društva dromologije. No, Baudrillardov svijet je opasan. Svijet je to višestrukih privida. Svijet u kojem smijeh može opstati samo kao autoironija. Balansirajući unutar takvog svijeta, Lorenciju ipak se nije dogodio nestanak Gogolja: sve ljudske mane Revizora – pohlepa, gramzivost, lukavost i lakovjernost, ali i stalna potreba za isticanjem vlastitog ja (samoisticanje kao samoostvarenje) – su tu i to još više hiperbolizirane, uz naglasak na općem toposu suvremenosti (pa i svevremenosti): sveopćoj korupciji, korupciji koja je zahvatila apsolutno svaku poru društvenog bića i nema toga što Gogoljevi likovi neće učiniti da se ne zamjere činovniku iz Petrograda – od novca, koji je gotovo opće mjesto, do različitih oblika seksualnog zadovoljenja onoga kojeg treba zadovoljiti.
U trosatnoj predstavi filmski se nižu kadrovi i slike (činovi i prizori), igra se svih pet činova, brojni sporedni likovi jednostavno izbačeni, a radnja je svedena na temeljno. Budući da su i sami izvođači u simulakrumu didaskalije se govore – kazalište kao realnost više ne postoji. U svemu tome fascinantno progovara Gogolj: njegove rečenice, i u sasvim drugom diskursu, ostaju suvremene i svevremene. Upravo tu predstava doseže vrhunce, no ponekad i pada: u prizorima seksualnog zadovoljavanja (iako upravo u tim prizorima Gogoljeve rečenice začudno funkcioniraju u potpuno drugom diskursu) te poglavito u operetno-vodviljskom završetku kao opreci Gogoljevoj uputi za igranje Revizora – prizori su to koji koliko god izgledali zanimljivi, ipak pomalo upadaju u zamku banalnosti od koje Lorenci od početka želi pobjeći. U tom kontekstu i presvlačenje iz crnih odijela s modernim uskim kravatama kao uniforma celebrityija i kvazicelebrityija u kostime iz vremena kasnog baroka/rokokoa, u drugom dijelu, (kostimografkinja Belinda Radulović) opet je zamka doslovnosti pokušaja prikaza krajnje servilnosti provincijalnih činovnika prema revizoru. Glazba Branka Rožmana nije bila osobito zamjetna (osim na kraju), a koreografija Gregora Lušteka – zanimljiva u ironičnom i sarkastičnom praćenju Gogoljevih uputa kao i oblikovanje svjetla Branka Hojnika i Jerneja Lorencija.
Unutar takvog referentnog okvira, glumci i glumice Festivalskog dramskog ansambla korektno su odigrali svoje uloge. Izdvojiti treba Vilija Matulu (Anton Antonovič Skvoznik-Dmuhanovski, upravitelj grada) koji je dojmljivo karakterizirao lik korumpiranog nižeg činovnika u svevremenosti, a u trenucima kada se nada u promaknuće kao da (raz)otkriva cjelokupni sustav Vlasti. Izvrsna je i Nina Violić kao Ana Andrejevna, supruga upravitelja grada – sitnog provincijalnog tajkuna koji bi možda mogao postati i političarem (!), upravo u njenom glumačkom ostvarenju možda je i najvidljivija stalna potreba za samoisticanjem; kao i Karla Brbić (Marija Antonovna), njena kćer koja će za ljubav doznati tek putem silovanja. Jan Kerekeš kao Ivan Aleksandrović Hlestakov – lažni revizor – kao da nije uspio u potpunosti iskoristiti svoje potencijale pa je i lik pokretača radnje, samog Hlestakova, ostao pomalo nedorečen. Ostali: Sreten Mokrović (Amos Fjodorovič Ljapkin-Tjapkin, sudac); Jadranka Đokić (Lukica Lukič – Eva Hlopova, školska nadzornica) i Doris Šarić Kukuljica (Artemida Filipovna Zemljanika) – obje u svijetu u kojem spol prestaje biti oznakom identiteta igraju ženske likove, dok su kod Gogolja ti likovi muškarci; Filip Nola (Petar Ivanovič Dopčinski); Robert Ugrina (Petar Ivanovič Bobčinski); Miha Bezeljak (Ivan Kuzmič Špekov, upravitelj pošte); Edvin Liverić (Osip, sluga Hlestakova) kretali su se unutar redateljskih zamisli, istovremeno (uglavnom) ostajući vjerni Gogoljevom tekstu.
Problemi ove produkcije Revizora ogledaju se najviše u prenaglašenoj hermetičnosti, scenama u kojima simboli postoje, no bez dublje razložnosti (iako se takav postupak može opravdati opet Baudrillardom, publika je ipak došla gledati Gogoljeva Revizora pa Baudrillard može biti podtekst, čak i kontekst, ali ga ne treba baš doslovno igrati na sceni), te ritmičkoj neujednačenosti (prvi dio s dosta praznog hoda, dok u drugom dijelu – kao da je cjelokupni simbolički, filozofski i ini diskurs istaknut do mjere neprepoznatljivosti Gogoljeva pisma). Ambijentalnost ovdje nije važna, uostalom Igre su u 61. sezoni, barem u premijernim naslovima, odustale od dubrovačke ambijentalnosti (nije tu riječ o doslovnostima Fotezove, Spaićeveve i(li) Parove koncepcije, nego i o metaforici ambijenta u predstavama 1980-ih, kao i poslije 1994. u redateljskim ostvarenjima Paola Magellija, Marina Carića, Ivice Kunčevića, Ivice Boban, Joška Juvančića i drugih), no to je problem koji zaslužuje poseban osvrt.
Dubrovački Gogoljev i Lorencijev Revizor zanimljiva je predstava kojoj se mora priznati inovativnost, predstava koja se neće svakome svidjeti, ali koja postavlja pitanja (često dajući i odgovore) te suvremeni svijet upravo pred-stavlja Gogoljevim riječima.
© Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 24. kolovoza 2010.
Piše:
Bonić