Kako su mali postali veliki

10. Osječko ljeto kulture: Dječje kazalište Branka Mihaljevića Osijek i Hrvatsko kazalište Pečuh, Ferenc Molnár – Matko Botić, Dječaci Pavlove ulice, red. János Szikora

• Dječje kazalište Branka Mihaljevića u suradnji s gradom prijateljem i ovogodišnjom kulturnom prijestolnicom Europe, Pečuhom, završilo je sezonu 2009/2010. ambijentalnim premijernim naslovom u sklopu Osječkog ljeta kulture, Dječaci Pavlove ulice 9. srpnja 2010., mađarskog autora Ferenca Molnára, a u režiji mađarskog redatelja Jánosa Szikore. Predstavu nastalu po Molnárovom svjetski poznatom romanu Junaci Pavlove ulice (preveden na nekoliko svjetskih jezika, četiri filmske adaptacije od kojih je ona iz 1969. nominirana za Oskara) dramatizirao je Matko Botić. Svoju drugu, inozemnu premijeru, predstava je imala 16. srpnja 2010. u okviru Pečuških ljetnih igara.
  
  Priča o borbi dječaka Pavlove ulice protiv dječaka iz drugog kvarta, Crvenokošuljaša, većini nam je ostala u lijepom sjećanju iz djetinjstva kao primjer dječje hrabrosti i odanosti, ali i prvog trenutka odrastanja, kada mali postaju veliki. Radnju svoje vizije Szikora otvara prizorom iz rata (vjerojatno nadahnut tumačenjima da je Molnár radnjom romana predvidio događanja Prvog svjetskog rata) u kojem se, sada odraslim dječacima Pavlove ulice u trenutku kada zaspu na bojišnici, ukazuje duh mrtvog Nemecseka i vodi ih u prošlost, u vrijeme njihovog malog rata za grund. Daljnja scenska zbivanja vode nas kroz događaje koji su doveli do eskalacije sukoba između dječaka – vođa crvenokošuljaša Feri Áts (Slaven Vidaković, glumac i ravnatelj Hrvatskog kazališta Pečuh) krade suparničku zastavu, a jedini svjedok je mali Nemecsek (Karlo Smrećki/Dorian Berkić – devetogodišnjaci).
  
  Isprva mu prijatelji Csónakos (Goran Smoljanović) i Csele (Mladen Vujčić, DK Branka Mihaljevića) ne vjeruju, međutim kada shvate što se dogodilo objavljuju rat i biraju ratnog vođu Boku (Miroslav Čabraja, HNK Osijek) što izaziva ljubomoru Geréba (Stipan Đurić, Hrvatsko kazalište, Pečuh) koji izdaje svoju družinu i pridružuje se crvenokošuljašima, Pásztoru starijem (Ivica Lučić, DK Branka Mihaljevića) i Pásztoru mlađem (Petar Konkoj). Zbog nesretnih okolnosti Nemecsek upada u vodu i prehladi se, a u trenutku kada želi dokazati svoju hrabrost i sam ode u tabor crvenokošuljaša, oni ga bolesnog urone u vodu što rezultira upalom pluća i njegovom smrću. Izvedba završava vraćanjem na bojišnicu i trenutkom kada glumci uz duha malog Nemecseka, koji maše zastavom, poručuju publici: „Jesmo li išta naučili iz Nemecsekove smrti?“.
  
  Elementi poput emotivnog i prepoznatljivog teksta, ambijentalnog prostora koji u potpunosti dočarava mjesto dječačke zaigranosti, praktične i minimalističke scenografske instalacije (János Szikora) od skela, kanti i vreća za pijesak, koja se nenametljivo uklopila u prirodu, diskretnih i funkcionalnih kostima (Barbara Bourek), na prvi su pogled jamčili još jednu u nizu uspješnih inscenacija Dječjeg kazališta. Međutim, nekoliko elemenata ispriječilo se prvotnim očekivanjima i cjelokupnom dojmu.
  
  Redatelj je svoju viziju zaokružio u cjelinu dodatno podcrtavši poruku djela (dodavši početak i kraj smješten u ozbiljnu, ratnu situaciju) – ponavljanje ljudskih grešaka i utjecaj besmislenih sukoba na oblikovanje dječjih umova – progovarajući tako o trenucima kada djeca pribjegavaju nasilju oponašajući odrasle, ali isto tako trenucima u kojima odrasli ne uče iz grešaka iz mladosti. Ovakvim konceptom redatelj je doduše uspio u slanju poruke na dvije razine – roditeljima i djeci. Međutim, kao osnovna slabost izvedbe pokazala se podjela. Većina ansambla neuvjerljivo je odigrala svoje uloge bez međusobne komunikacije, psihološke izrađenosti lika, jednostavno automatski ispunjavajući svoje scenske dužnosti, što je rezultiralo neuspjehom u prenošenju kako sretnih trenutaka dječačke zaigranosti tako i bolnih s kojima se susreću. Samim time pojedine izrazito emotivno scene (Gereb izdaje družinu, hrabri Nemecsek umire prijateljima na rukama…) ili jednostavno one u kojima se trebala očitovati dječačka mašta suočena s ozbiljnošću sukoba, prolaze nezapaženo i bez reakcije u publici. Dodatni udarac lošoj podjeli zadao je svojim nastupom Ivica Lučić (pedestdvogodišnjak!), koji je riječju, dijelom i pokretom na sceni u potpunosti ostvario svoj lik i pokazao kako je i u tim godinama moguće na sceni biti zaigrani dječarac. Osim njega, još su samo Mladen Vujčić i devetogodišnji Karlo Smrećki svojim nastupom ispunili očekivanja publike.
  
  Pomoć ansamblu i redatelju nije bila niti nezgrapna dramatizacija romana – velike, teške, nelogične i grube rečenice, neprilagođene scenskoj izvedbi bile su evidentni kamen spoticanja. Također, važna komponenta koja je doprinijela slabom ukupnom dojmu je loše ozvučenje koje se nalazilo ispred scene, tako da u trenucima kada glumci nisu izravno okrenuti prema mikrofonima dolazi do nerazumijevanja teksta. Jednako tako smetnju publici predstavljala je i bjesomučna i neizdrživa glasnoća pojedinih dijelova (uvod, kraj i dijelovi kada se mijenja scena) koja nije doprinijela realističnosti ozbiljnih situacija, nego je predstavljala problem maloj djeci kojoj su majke u publici prekrivale uši kako bi ih zaštitile.
  
  Na žalost vjerne osječke publike Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, izvedba nije ispunila očekivanja i neće ostati u lijepom sjećanju. Ovaj put većina velikih iz ansambla nije uspjela probuditi male u sebi.
  
  © Alen Biskupović, KULISA.eu, 17. kolovoza 2010.

Piše: