Kakva nam to budućnost slijedi

14. Zadarsko kazališno ljeto: HNK Zadar, Esther Vilar, Američka papisa, red. Ozren Prohić

• 
  Esther Vilar, njemačko-argentinska književnica postala je slavna objavljivanjem djela Dresirani muškarac 1971. kada je u poplavi feminističkih i queer teorija ponudila odlučno suprostavljenu retoriku, prema kojoj žene u postindustrijskom vremenu nisu potlačene nego izrabljuju dobro uhodan društveni sistem manipulirajući muškarcima. U seriji naslova koja je slijedila Vilar je dalje razvijala vlastiti sustav sagledavanja političkih i društvenih problema ne libeći se i daljenjeg razmimoilaženja s prevladavajućim teorijama rodnih i spolnih identiteta.
  
  Kod nas slabo prevođena, (Dresirani muškarac 1976. i Pravo na drugu ženu 1978) Vilar se u obliku monodrame Američka papisa (El discurso inaugural de la papisa americana iz 1982) iznenađujuće ukazala na 16. Zadarskom kazališnom ljetu u režiji Ozrena Prohića i u izvođenju Jasne Ančić. Prijevodom Andrije Siefrida dug monološki dramski komad Esther Vilar javlja se na hrvatskim pozornicama nakon 28 godina i u tom je argumentu i dio problematike svježine i aktualnosti samog predloška. Pisan pod popriličnim utjecajem posthladnoratovske epohe i u vrijeme argentinske guerre sucie inauguracijska adresa prve papise (negdje sredinom 21. stoljeća) prije svega je poziv na red i rezolutan obračun s populističkim feminizmom. Karakteristično obojan hispanoameričkim cinizmom spram holivudizacije i korporativizacije svega, a na prvom mjestu religije i crkvenog poretka, dramski komad Esther Vilar neopozivo udara na kapitalističko-eksploatacijski karakter današnjice, i u tom je kontekstu siže ipak aktualan i atraktivan.
  
  Sve navedene karakteristike naglašene su i precizno balansirane u samoj izvedbi Jasne Ančić, koja kao samoproglašena heroina 21. stoljeća ocrtava niz emocionalnih i društvenih trvenja koje zaokupljaju suvremenu ženu s misijom promjene poretka. Američka papisa šalje poruku osude ženama, implicirajući da su upravo one krive za etički i društevni krah cijelog pokoljenja. Režija Ozrena Prohića precizno je naglasila ključne momente monologa inzsitirajući na eye to eye vidu izvedbe tako da je cijela vizura komada ostvarena kao moj obračun s vama gledano na relaciji izvođač-publika.
  
  Većina poprilično litanijskog monologa prezentirana je kao televizijski govora prve papise ispresijecan kolažem propagandnih poruka koje u ciničnom tonu prezentiraju glavne kritičke poruke samog predloška. Video oblikovanje Johna Čolaka nije u tom smislu ni kvalitetom ni sadržajem na razini ostalog dijela izvedbe te bi taj segment zasigurno trebalo iznova oblikovati.
  
  Jasna Ančić, glumica inače sklona emocionalno preglumljenim i patetičnim otkliznućima iz uloge, u ovom se komadu pokazala iznenađujuće uravnotežena s finim prijelazima u vokalnom i gestualnom segmentu, često u kombinaciji s prigušenim svjetlom stvarajući kontemplativni ambijent (zbog kiše izvedba je prebačena u interijer HNK što je u konačnici rezultiralo komornijom atmosferom i boljim feedbackom publike). Vilar naglašava da suvremena žena na vlasti mora biti dijelom i muškarac na vlasti, što je Prohić odabirom kostima i šminke efektno postigao.
  
  Rijetkim iskorakom u suvremeno dramsko pismo (posebice ono latinomaričko) HNK Zadar ostvario je vrlo korektnu produkciju i osvježio repertoar nepotrebno preopterećen mediteransko-jadranskim populizmom. U tom kontekstu zbog publike, ali i zbog njih samih za nadati se da ovo neće biti izdvojeni fenomen.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 14. kolovoza 2010.

Piše: