U mozaiku emocija

61. Dubrovačke ljetne igre: Tomislav Zajec: Spašeni. Hotel Belvedere, Festivalski dramski ansambl, redateljica: Franka Perković, 31. srpnja 2010.

• 
  
  Drama Spašeni napisana 2009. kao završni dio trilogije Dorothy Gale i Astronauti, za koju je njen autor Tomislav Zajec dobio drugu Nagradu Marin Držić 2009. godine, svoju je praizvedbu doživjela na Dubrovačkim ljetnim igrama kao prva dramska premijera 61. sezone.

  Riječ je o drami ljudskih sudbina devetoro ljudi spašenih iz željezničke nesereće, njihovim emotivnim i socijalnim odnosima tijekom kobne vožnje vlakom i godinu dana nakon toga. No, nesreća je više usputna činjenica putem koje autor psihološki analizira različite likove u vlaku koji se zove životom. Stoga su i spašeni iz nesreće tek metafora, i bez nesreće likovi bi nastavili svoje živote, nesreća im ostaje tek engramski upisana u sječanja, ponekad povezana, ponekad potpuno nebitna za današnju egzistenciju tih devetero ljudi. Spašeni su duboko intimistička drama u kojoj se tek nazire (post)tranzicijsko stanje hrvatske svakodnevnice, no bez ulaženja u bilo kakve dublje razložnosti iste. Izgubljenost suvremenog čovjeka u vlastitim psihološko-emotivnim i socijalnim zadatostima – temeljna je nit Zajčeve drame koja se u potpunosti uklapa u noviju hrvatsku dramaturgiju (nakon 1990-te) s postmodernom, fragmentarnom, otvorenom i slobodnom formom; bez snažnih političko-povijesnih naglasaka.

  Redateljica Franka Perković (kojoj je ovo prva režija na Dubrovačkim ljetnim igrama), slijedeći Zajčevu dramu, stvara predstavu mozaika ljudskih emocija, iako fragmentarnu -  ritmički koherentnu, predstavu u kojoj vrijeme ne teče kronološki: sadašnjost i prošlost isprepleteni su do nemogućnosti prepoznavanja vremenskih zadatosti, dok prošlost neupitno uništava sadašnjost, a sadašnjost gazi i zadnje energetske kvarkove prošlosti. U redateljskom postupku Franke Perković osijeća se sva ljudska intimna drama, svi likovi su stalno na pozornici, unutarnje prostorno-vremenske poveznice nisu prisutne (uostalom nisu ni potrebne).
  
  Takvim redateljskim postupom publici se drama otvara u cjelosti: poput mozaika ili kolaža slažu se psihološke karakterizacije pojedinih likova u kojima možemo prepoznati i sebe. Sudbine ljudi u parovima i pojedinačno odvijaju se pred nama u oba vremena istodobno, a prostor ispred porušenog i neobnovljenog Hotela Belvedere (scenski ga je zanimljivo oblikovao Ivo Knezović) istovremeno je i peron i vlak i cesta i taksi i dom. Ambijentalnost je tu isključivo metaforična te scenski prostor kao takav služi svrsi (Ivici Boban 2001., koja na recepciji istog hotela postavila dramu Janusza Glowackog Četvrta sestra, upravo je polusrušeni Hotel Belvedere bio bitna, ako ne i najbitnija, odrednica dramaturgije): Hotel Belvedere u hrvatskoj tranziciji nije spašen, ostao je polusrušen, kao što su i svi likovi iznutra izgubljeni, a emocionalni odnosi među njima duboko su narušeni. U takvoj konstelaciji, kostimi Marite Čopo samo ocrtavaju izgubljenost suvremenog čovjeka, dok oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića vjerno slijedi dramaturške odrednice.

  Glumački ansambl, od najstarijih do najmlađih, hrabro se upustio u pustolovinu suvremene dramaturgije,  psihološki i socijalno složene Zajčeve drame, stvorivši vrlo dobru predstavu s emotivnim ključem. Jednostavno tu nije bilo oscilacija: Bojan Navojec realistično, ali i s vidljivim nadrealnim odmakom donosi vlakovođu - pripovjedača koji je nesreću i možda skrivio no, kojem će nesreća zauvijek ostati u svim vidovima njegova bića;  Nataša Dangubić i Franjo Dijak bračni par s autističnim djetetom (Toni Perović) - koji jedini i pogiba u nesreći u upitno stvarnom otvaranju/govorenju vlakovođi – izuzetno su karakterizirali par daleko od bračne sreće i prije i poslije tragičnog događaja; Milka Podrug Kokotović i Vlatko Dulić – starica i dementni starac koji su u ratu izgubili sina, oboje iznimne glumačke energije u psihologiziranju teških ljudskih sudbina; Aleksandra Stojaković i Silvio Vovk likovi su suvremenog doba, u vlaku se sastaju upoznavši se preko interneta, no njihov odnos je pomaknut kao što su i oni sami - metaforično ocrtavaju izgubljenost mlađe generacije; Filip Jurčić gotovo pejzažno je oblikovao lik sitnog lopova koji nakon nesreće ostaje u invalidskim kolicima - osobe koja i najviše stupa u interakciju sa svim sudionicima događaja u vlaku; Nikša Butijer kao policajac, kondukter, majstor i taksist, gotovo neprimjetan, no stalno u funkciji raznovrsnih situacija.
  
  Likovi u parovima rijetko stupaju u međusobne interakcije, tek ponekad netko proviri u susjedni kupe/peron tražeći cigaretu ili da bi ukrao novčanik - otuđenje je potpuno. No, upravo ti rijetki stvarni i potencijalni intuitivni susreti trenuci su u kojima likovi Spašenih mogu prepoznati da i nismo toliko različiti jedni od drugih. A, onaj drugi, drukčiji, autistični dječak – upitno je koliko je zapravo drugčiji? Gledajući iz perspektive M. Foucaulta, nije li suvremeno društvo stvorilo ludnicu, zamijenivši tako leprozorije? Socijalno stanje današnjice možemo otkrivati tek kroz sudbine pojedinih likova pa tako iz duboko intimističke drame nastaje predstava koja nosi i sloj više mikrosocijalne, nego makrosocijalne stvarnosti. Predstava zato ostaje otvorena za interpretaciju kraja: pojedini likovi su se nakon nesreće promijenili, neka apstraktna pravda možda je i zadovoljena, no kraj se može razložiti i potpuno fatalistički u nastojanju za (našim) sublimiranjem neugodnog iskustva u egzistencijalnom ostanku na mjestu.
  
  U pozadini, a na kraju i u prvom planu, je i zbor mladića i djevojaka (Nikola Baće, Antonela Burđelez, Katia Hudspeth, Ana Koncul, Marko Lubura, Mira Medović, Judita Prlender i Grga Raguž) koji ne komentira radnju poput antičkog zbora, samo tu i tamo daje naznake pokreta vlaka ili pritajene glazbe (autor glazbe Frano Đurović), mladenački je to zbor čije buduće sudbine kao da ocrtavaju likovi u drami.

  Dubrovačke ljetne igre prvom premijerom hrabro su se upustile u preispitivanje suvremene hrvatske drame i dobile predstavu koja nema pretenzijim biti velikom festivalskom produkcijom, no koja ima unutarnju koherentnost i iznimnu glumačku snagu. A Igre trebaju nastaviti tražiti vlastitu ulogu unutar suvremene hrvatske (i europske) kulturne scene, drukčije vrednujući neke od svojih zadatosti. Samo tako moći će o(p)stati.
  
  Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 1. kolovoza 2010.

Piše: