Torta na početku i kraju

Pogled unatrag: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Aristofan, Lizistrata, red. Róbert Alföldi

• 
  Pogled unatrag na sezonu 2009/10. Hrvatskog narodnog kazališta 'Ivana pl. Zajca' iz Rijeke izdvaja jednu predstavu što će bar neko vrijeme ostati u kolektivnom pamćenju Grada. Zbog Lizistrate su u kazalište odlazili i oni koji tamo inače ne idu, a o predstavi su danima govorili svi. Podsjetimo čime je uzburkala duhove.
  
  U sezoni što je protekla u znaku antike ansambl Hrvatske drame riječkog HNK, među ostalim, premijerno je 20. veljače odigrao i Lizistratu, jedno od najpoznatijih djela grčkog komediografa Aristofana. U staroj Grčkoj na prijelazu s 5. u 4. stoljeće prije nove ere Aristofan je bio neposredan i oštar kritičar događaja i poznatih osoba. Njegove satira i ironija, podsmjeh prema nesavjesnosti, demagogiji, sofizmu, neznanju, lakoumnosti, nepostojanosti, šovinizmu, kroz apsurdno/stvarne likove prepoznatljivi su i danas. I višestruko primjenjivi. Na popisu njegovih djela Lizistrata je posljednja komedija u kojoj se bavi ratom i prva koja se bavi problematikom intimnih muško-ženskih odnosa.
  
  Među društvenim anomalijama Aristofan je posebno osuđivao rat kao sredstvo stjecanja/širenja moći manjine nad većinom. Takvo razmišljanje Lizistrata odaje već imenom; u prijevodu s atičkog grčkog znači ona koja raspušta vojsku ili razbivojska. Aristofan je smatrao da su Peloponeski ratovi čisti gubitak te da Atena i Sparta samo ujedinjene mogu vladati Grčkom.
  
  Rat je strast koju se može prevladati drugom strašću, a ženi je dano oružje da to učini. Stoga Lizistrata okuplja žene s različitih strana Grčke u pokušaju da, obustavljanjem seksualnih odnosa, natjeraju muškarce da obustave rat. Zbog prikaza odnosa spolova i seksualnosti, aluzija i otvorene opscenosti, tekst je stoljećima izazivao pozornost, a suvremeni teoretičari Aristofana nazivaju prvim feministom.
  
  Predstavu je u riječkom HNK režirao, glumac, pisac i redatelj Róbert Alföldi, Mađar s međunarodnom umjetničkom reputacijom. Njegovi su suradnici u dramaturškom oblikovanju Aristofanova teksta bili Robert Voros i, nakon prijevoda Zdeslava Dukata, Magdalena Lupi, pri čemu je Lupi vjerojatno bila zadužena za lokalizaciju. Rezultat te suradnje je uredno posložena predstava u kojoj glumci ansambla Hrvatske drame još jednom dokazuju da mogu ispuniti sve zahtjeve koji se pred njih postave. Međutim, unatoč najavama nismo vidjeli „tamniju stranu komedije“ niti otvorili „pitanja na teme identiteta, morala, čovječnosti“.
  
  Aristofanova akropola koju su okupirale odlučne Grkinje u efektnom, i režijski čvrsto uokvirenom, oblikovanju scene koju potpisuje Dalibor Laginja i jednostavnom oblikovanju svjetla Borisa Blidara, postala je hrvatska sabornica. Što se kostima tiče, dok je muški dio ansambla ponio jednostavna odijela, Sandra Dekanić glumice je obukla najprije u klasična ženska poslovna odijela, da bi ih svukla u donje rublje te raščupanim frizurama i agresivnom šminkom pretvorila u zanimljive suvremene amazonke. Klanovi međusobno ratuju pendrecima i sprejevima kao odrednicama urbane gerile.
  
  Tekstualna aktualizacija, međutim, stala je na citiranju poznate hrvatske saborske mudraci/madraci doskočice i korištenju Severinine poskočice Gas, gas. Zapravo, predstava počinje istiha, upoznavanjem likova, Aristofanovi stihovi se nižu… Žene se organiziraju, muškarci, ne znajući što bi, prijete im lomačom što ju efektno gasi, prosuvši po njima kantu vode, Olivera Baljak u ulozi zbora žena. Zanimljiva je dosjetka bila pretvoriti zbor žena u spremačicu Sabora, a zbor staraca u domara Dražena Mikulića. Uglavnom, od sasvim pristojna početka, tenzije rastu do svršetka u kojem se parovi napokon spajaju u seksualnom odnosu i ta orgija u seksualnim klupama najbliža je političkoj ili društvenoj kritici. Kako rastu tenzije, u ovom slučaju nezadovoljene seksualne strasti, tako rastu i umjetni falusi što ih nosi muški dio ansambla, a nespretnostima što ih uzrokuju ti rekviziti izazvan je dobar dio smijeha publike.
  
  Usporedba je neizbježna – pola godine ranije Oliver Frljić priredio je grotesknog Molierova Škrca u Brodogradilištu 3. maj, a za vrijeme te izvedbe umjetna su muška spolovila iskakala u prizore gotovo neprestano. Frljićeva groteska, u okruženju u kojem je igrana nije bila packa, nego žestoki šamar društvu. I Alföldi u čitanju klasika poseže za ključem groteske, ali prividno zadaje tek blagu pljusku Malograđaninu. Zapravo, njegovom Veličanstvu podilazi izazivajući smijeh gegovima i blažom varijantom slenga, a krajnji rezultat je lascivna pučka komedija s natruhama političke pozadine.
  
  Treba biti pošten i reći da su dobar posao odradili glumci, u žestikom ritmu tijekom sat i deset minuta igre bez praznoga hoda. Članovi Baleta, koji i inače znaju uskakati u epizode, na sceni su gotovo u jednakom omjeru kao i glavni likovi, a Alfödi ih je uspio dovesti do toga da budu više od statista.
  
  Ženski klan predvodila je razigrana, energična, uvjerljiva u čitavom spektru emocija Jelena Lopatić kao Lizistrata. Tanja Smoje igrala je Mirinu, Andreja Blagojević Kaloniku, Anastazija Balaž Lečić Lampitu, Biljana Torić prvu ženu, Tanja Tišma drugu ženu. Mikulića smo već spomenuli kao zbor staraca. Alen Liverić igrao je Vijećnika, Jasmin Mekić Kinesiju, Damir Orlić lakonskog glasnika, te Tomislav Bundić, Alen Nezirević i Dmitrij Andrejčuk Atejane. U manjoj ulozi pojavio se jedanaestogodišnji Alen Hujić, koji je, uglavnom slažući Rubikovu kocku, uvjerljivo nezainteresiran za sve što se događa oko njega. Osebujna riječka slikarica, pjesnikinja i performerica Neda Šimić Božinović prošetala je po sceni kao Božica Mira izazvavši smijeh patetičnom gestom.
  
  Razigrana Olivera Baljak, jedna od rijetkih koja se nije borila sa stihovanim tekstom, ulogom Zbora žena proslavila je tridesetu obljetnicu rada i prava je šteta što je ta činjenica ostala u sjeni kazališta oko kazališta.
  
  A to je počelo pojavom plakata na kojem predstavu najavljuje fotografija torte od marcipana u obliku muškog spolovila. Obzirom na postkarnevalsko raspoloženje javnost se i nije previše uzbunila sve dok nije procurila informacija da je zbog takva plakata jedan sponzor odustao od sponzoriranja predstave. Što se toga tiče, cinici su odmah primijetili da je riječ vjerojatno samo o dobrom marketinškom triku. Kako god bilo, na premijeri se sjedilo na pomoćnim stolicama, stajalo sa strane, a publike nije nedostajalo niti na jednoj od preostalih sedam izvedbi u premijernom bloku. Međutim, Lizistrata više nije prikazana do kraja sezone. Možda zbog prašine što su je, otvorenim pismom pravobraniteljici za djecu, vijećima roditelja osnovnih škola Rijeke i riječkoj gradskoj upravi, podigli pripadnici Građanske inicijative Zaštitimo djecu. Mahom pripadnici različitih vjerskih zajednica, protestirali su protiv sudjelovanja djeteta u predstavi lascivna sadržaja i protiv njena uvrštenja u pretplatu za osnovnoškolce.
  
  Robert Alfödi još je na konferenciji za novinare najavljujući premijeru komentirao plakat odbacujući kritike da je riječ o pornografiji i nazivajući marcipansku tortu vicem i dobrim humorom. Marcipan bijaše na početku, u sredini i na kraju, na post-premijernom prijemu rezala se torta u obliku falusa. Dosjetka je, u svakom slučaju, dobro poslužena. Uostalom, seksualni atributi u reklami danas prodaju sve, od rublja, preko hrane, do automobila i motornih pila, pa zašto ne bi i kazališnu predstavu. Ipak, na kraju sjetit ćemo se staroga Shakespearea – mnogo vike, nizašto.
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 28. srpnja 2010.

Piše: