Nemiru nema kraja

Sjećanje: Božidar Orešković (1942-2010)

• Zašto prošle sezone nisam ostala u predvorju još malo poslije završetka komorne predstave Glasnogovornik pozdraviti autora drame i glumca naslovne uloge Božidara Oreškovića? To više što sam, ako se ne varam, bila jedina iz novinarske i kritičarske profesije, a osim iz gledališta s Božidarem Oreškovićem imam lijepih uspomena s kazališnih turneja i uvijek smo se rado susretali. Ne znam. Već dugo pišem kazališne kritike uglavnom isključivo kad mi ih netko naruči, ali tada sam trebala učiniti izuzetak i ponuditi Glasnogovornika nekoj redakciji. No, iskreno rečeno – nisam poželjela pisati. Predstava mi se nije odveć svidjela. Prije svega tekst. Zato sam se kolebala kako prići autoru i zatražiti rukopis drame da provjerim dojam. Opet sam se sjetila Ive Brešana koji kaže kako više ne piše za kazalište, jer danas se kazališta prema dramskim djelima ponašaju kao što se ponašaju, a osim toga on iz iskustva tvrdi da je dramu nedvojbeno neusporedivo teže pisati nego prozu… Već sam znala da je Božidar Orešković dobar prozaik.
  
  U tom si pogledu nemam si što predbaciti. Prije šesnaest godina pokušala sam to i razglasiti. Nisam uspjela. O Oreškovićevu romanu Sedmi dan objavila sam u dnevnom listu visoke naklade članak koji nažalost nije odjeknuo. Ponovno sam potvrdila uvjerenje kako potencijalni gledatelji kazališnih predstava i čitatelji novih književnih djela više vjeruju usmenoj predaji nego onome što se piše po novinama. Evo toga članka.
  
  
  Zatvoreno društvo
  
  Cijeli je (kazališni) Zagreb već brujao o prvom romanu poznatoga glumca Hrvatskoga narodnoga kazališta, Božidara Oreškovića Sedmi dan, kada je ta knjiga od 250 stranica u izdanju Duhovne stvarnosti – Zagreb, 1993, došla i u moje ruke. Bilo je prošlo dva mjeseca od njena svečanoga predstavljanja. Najprije s velikim čuđenjem, a zatim s isto tolikim divljenjem, koje se pretvaralo u zaborav svega osim teme Oreškovićeve knjige, od koje se čitatelj dugo ne će moći osloboditi, pročitala sam roman u jednom dahu. I zatim radoznala o tome je li Oreškovićev tekst djelovao na druge kao i na mene, očekivala sam u nekoj novini ili časopisu pročitati nešto o njemu. Nigdje ni spomena. Desetak mjeseci poslije izlaska knjige srela sam autora i zapitala ga: je li tko pisao o vašem romanu? Ne, odgovorio je. Možete biti prvi. Nije se šalio. Na pitanje kako tumači tako dugu šutnju slegnuo je ramenima. Nije važno. Pohvalio se uzgred kako mu je jedan dobro upućeni prijatelj, koji je tekst čitao još u rukopisu, rekao neka se ne uzrujava ako odmah ne nađe izdavača, jer je napisao knjigu koja će i za pedeset godina biti jednako aktualna. A sve je u njoj istinito.
  
  Izvrstan predgovor, znalačku preporuku dao je knjizi redatelj i dramaturg (te je oznake ispisao uz svoje u javnosti poznato ime) Vladimir Gerić. Krenuo je od usporedbe sa završnom fazom slikarstva Miljenka Stančića, upozorio je na jedinstvene odlike Oreškovićeva pisma, došao do usporedbe s velikim imenima kao što su Shakespeare, Du Gard, Mann, Camus i ogradio se od ocjene primjedbom: Ja koji nisam kritičar. ni književni povjesničar nego u ovom trenutku samo najobičniji čitatelj…
  
  Čini se kao da je tom djelu na neki način suđeno da se oko njega dižu ograde. Jer, evo, i mene u trenutku kada se spremam pisati o Sedmom danu više od same knjige privlači pitanje: zašto je ignorirana? To što o njoj nema ni riječi u novinama, na radiju i drugdje, knjizi i piscu doduše neće odveć naškoditi, no što to govori o kulturnoj sredini u kojoj se knjiga pojavila? Nije li već okolnost da priznati kazališni i filmski glumac, popularan po ostvarenjima na televiziji iznenada objavi roman za svaki kulturan okoliš dovoljno izazovna? Je li moguće da u nas nikome nije dopušteno izići iz kaveza (rekao bi Orešković) u koji je zatvoren? Ako je glumac, neka samo glumi, ali što ima tražiti u književnosti? Ako je tako teško steći pravo građanstva u hrvatskoj književnosti glumcu, koji je čovjek javnosti par excellence, kako je to uopće moguće nekome tko mlad i nepoznat, daleko od krajnje zatvorenih utjecajnih krugova, nosi svoje djelo na ogled i može očekivati tek poznati odgovor: što će tebi talent, kada ga ja nemam?
  
  Napokon valja priznati kako postoje i objektivni razlozi zbog kojih je teško zaroniti u književni prvenac Božidara Oreškovića. Kada su vidjeli o čemu se u knjizi zapravo radi, mnogi kazalištarci, iako možda ponosni na svoga kolegu glumca i pisca, radije su odgodili čitanje. Tko ne pozna uzrečicu La Rochefoucaulda: Suncu i smrti nije moguće gledati ravno u oči? A Božidar Orešković čini upravo to, i taj nemogući zahtjev – tematizirati smrt svojih najbližih i svoju vlastitu stavlja pred čitatelja dovodeći ga u situaciju neposrednoga suočavanja s najvećom tajnom i najintimnijim strahovima.
  
  Ipak kolikogod bila osobna, moglo bi se reći čak autobiografska, Oreškovićeva knjiga o smrti nije se slučajno pojavila upravo sada, Sjetimo se dosjetke kako je u škole uveden predmet seksualnoga odgoja upravo onda kada je iz njih izbačen vjeronauk. Kada je postalo tako reći obavezno bar riječima se uključiti u seksualnu revoluciju, sve je više nepristojnim smatrano svako govorenje o smrti. A sada idemo u suprotnom pravcu. Roman je, čini se, pisan prije Domovinskog rata. Prije nego što je smrt opet postala masovna pojava. Neizravno u njemu je sadržana i slutnja takvoga suživota sa smrću, u kojem nimalo ne otupljuje oštrica patnje. Sažimljući se u tišinu, postaje još veća.
  
  Sedmi dan na osebujan je način književno iskazano iskustvo umiranja. Doživljeno. gledano i izgovarano iz najveće moguće blizine. Piščeva šezdesetogodišnja majka naglo se razboljela i umire od raka. Nad njenim uzglavljem sin se poistovjećuje s njom. Razmišljajući o svome ja (Ja ne postoji, Ja samo postaje i prestaje), postavljajući uvijek novo pitanje o tome tko je on, odakle i kamo ide, U sebi otkriva majku i sebe u njoj, I to uživljavanje ide tako daleko da tako reći stavlja pero u majčinu iscrpljenu ruku i kroz groznice, košmare i trenutke začudne lucidnosti u ja obliku vodi dnevnik umiranja.
  
  To je knjiga koja je morala biti napisana. Doživljaj majčine smrti tako je silovito zaokupio sina da je morao dati svjedočanstvo o prolaženju kroz bezimene prostore između života i smrti, kroz prošlost koja se sve više udaljava i počinje pripadati strancima prema budućnosti koje kao da više nema, a onda… Junakinja ovoga romana posjeduje svijest o vlastitoj prolaznosti. Iz nje vodi uzbudljiv dijalog sa životom koji napušta i smrću kojoj se sve više približava. Zgusnuta radnja romana traje nepunih mjesec dana. U kojima se dogodio prvi odlazak u bolnicu. operacija, ponovni odlazak u bolnicu, kraj i posljednji ispraćaj. Nije mogao biti izostavljen motiv samoubojstva, poticaja da se muci učini kraj, kao ni pitanje kako se stiče i gubi vjera bez koje je život nemoguć. Od bitnoga prema onome na drugim razinama pisac ide iz metaforike sna i vizije, iz osjećaja tijela kao jedine sigurnosti, iz neizrecivosti osobne patnje i slutnje Božje ljubavi prema onome što se može podijeliti s drugima kao što je to ljubav, materinstvo, pripadnost određenom kolektivnom svjetonazoru i otpadanje od njega, oproštaj. U knjizi je sadržan i jedan od najdojmljivijih ljubavnih romana, jer ljubav umirućeg jest vrhunac moguće ljubavi živog bića. Opori ton razmišljanja, neposrednost doživljaja, ispovjedni ritan izraza brani ovu knjigu od svakog pa i najmanjega prizvuka sentimentalnosti.
  
  Božidar Orešković napisao je knjigu u kojoj će čitatelj prepoznati sebe. Koja na tren mijenja čovjeka. Točno je da je mogla čekati pola stoljeća, a da ne izgubi ništa od aktualnosti. Zašto onda ne bi mogla pričekati i na novinsku recenziju? Između ostalog ona uči razlikovati važno od nevažnog, To više što autor već piše novi roman.
  
  Marija Grgičević, 1994 
  
  
  Obećanje iz posljednje rečenice nije ostvareno. Ukoliko ne iskrsne rukopisna ostavština. Bulgakov nas je naučio da rukopisi ne gore, ali glumačka ostvarenja na kazališnoj pozornici nažalost da. Tek sada se s razlogom vidi kako je Božidar Orešković dobio premalo prilika. Iako je svaku opravdao, često bolje od onih koji su imali prednost. Gotovo svi njegovi zvjezdani trenuci, uloge iz klasičnoga repertoara (iz djela Ibsena, Shakespearea, Krleže, indijske drame, Williamsa, Pintera, Grass…) ostali su o u prošlom stoljeću. Među manje dalekima je Onasis bez kojega predstava Maria Callas ne bi bila ono što jest. I monodrame (bilo ih je čak šest, najvećim djelom nadahnute Krležom) su veliki, ali zamjenski uspjesi. Zašto se nije borio za prostranije mjesto pod suncem, odnosno reflektorima? Je li poslije redatelja Mladena Škiljana u kazalištu i oko njega itko to činio umjesto njega? Na Sedmi dan zaboravio je i sam autor. Nemiru nema kraja?
  
  © Marija Grgičević, KULISA.eu, 14. srpnja 2010.

Piše: