Originalnost suvremene komike

34. dani satire, Zagreb 4. –19. lipnja 2010.: Kazališna družina Glumci u Zagvozdu, Mate Matišić, Cinco i Marinko iliti odnila ji lipa smrt, red. Vedran Mlikota i Danko Ljuština

• Cinco i Marinko, predstava prikazana izvan konkurencije nakon podjele nagrada i svečanog zatvaranja Dana satire, prva je u produkciji Kazališne družine Glumci u Zagvozdu, premijerno izvedena prije više od godinu dana pred prepunom dvoranom u Vrlici. Publika je bila oduševljena i tako su se već na prvom koraku Glumci u Zagvozdu pokazali sposobnima doprijeti i do onih mjesta u koja kazališta rijetko stižu i pokazali kako teatar i u vremenu novijih medijskih i inih atrakcija može zainteresirati i široki krug publike koji inače nema prilike u njemu uživati. Nije teško pogoditi da iza ideje o takvom djelovanju stoji Vedran Mlikota, glumac rođen u Zagvozdu koji u svom rodnom mjestu još od 1998. postiže nevjerojatno zanimanje za ljetnu smotru – Kazališne susrete Glumci u Zagvozdu, pa ga činjenica da čitav Zagvozd i svi njegovi stanovnici žive za taj ljetni festival ohrabrila da pokuša slično zanimanje izazvati i u drugim malim sredinama i to u suradnji s Dankom Ljuštinom, koji je ne samo popularan glumac nego se pučkim teatrom nekoliko puta bavio i kao autor.
  
  Za izbor Cinca i Marinka vjerojatno nije bila odlučna samo vrijednost Matišićevog teksta i niz vrlo originalnih komičnih situacija nego i činjenica da su protagonisti (kao uostalom i sam pisac, a i Mlikota) likovi iz dalmatinskog zaleđa na koje su autori i tumači predstave računali kao prostor na kojem će početi (i opravdano računati na uspjeh) sa svojim projektom dovođenja kazališnih predstava u mjesta u kojima ih nikada nije bilo. Iako komične situacije jesu najprivlačniji mamac za publiku, pogotovo onu koja je rijetko u dodiru s teatrom, Matišićev komad je zapravo vrlo složena tragikomedija koja i kroz smijeh govori o ozbiljnim temama, a čini to prateći doživljaje neobičnih, ali i govorom i odnosom prema svijetu i društvu vrlo kompleksnih i autentičnih likova koji omogućuju interpretatorima da se ostvare kao vrhunski komičari, a predstavi daju slojevitost značenja kojima neizravno (i samo na prvi pogled nepretenciozno) učinkovito uobličuje sliku društvenih odnosa koji melju pojedinca ma koliko inventivne bile njegove zamisli o zaobilaženju teškoća.
  
  Cinco i Marinko jedan je od onih komada kojima se još u svojim dvadesetim godinama Mate Matišić afirmirao kao značajan dramatičar, dobivši 1992. s praizvedbom u Satiričkom kazalištu Kerempuh nagradu za tekst na Danima satire. Godine 1998. po scenariju nastalom prema tom tekstu Krsto Papić režira jedan od svojih najuspjelijih filmova Kad mrtvi zapjevaju. Glavni junaci komada i filma gastarbajteri su Cinco i Marinko, kojima je dosta dugogodišnjeg rada na baušteli, pa se Cinco dosjeti proglasiti se mrtvim i živ se transportirati u lijesu u domovinu kako bi supruga dobila njegovu mirovinu od koje bi oboje mogli lijepo živjeti. I Marinko bi se silno volio vratiti u domovinu, prvenstveno zbog žene koju nije vidio dvadeset godina, ali se ne usuđuje, jer on nije ekonomski nego politički emigrant kojeg UDBA želi eliminirati. Ništa međutim ne ide kako su protagonisti zamislili, a kada nakon niza peripetija stignu u Hrvatsku u kojoj se vodi rat za neovisnost, Cinco i Marinko kao mrtvi odigrat će važnu ulogu. U komadu taj niz potpuno neočekivanih, najčešće komičnih obrata vodi od tragikomedije prema groteski, dok Papić s nizom razrađenih epizodnih likova na svoj karakterističan način u većem dijelu filma naglašava gotovo dokumentaristički prikaz mjesta radnje, da bi u kontrastu između realističnog izgleda prizora i njegovog često grotesknog smisla postizao i komičnost sekvence i njezinu značenjsku kompleksnost. 
  
  Predstava Vedrana Mlikote i Danka Ljuštine podosta se razlikuje i od ranijih kazališnih izvedbi i od filma, ne samo stoga što je radnja aktualizirana i prebačena u današnjicu, tako da Marinka više ne ganja UDBA nego se on ne usuđuje vratiti u Hrvatsku zbog straha da će ga se držati odgovornim zato što je za vrijeme Domovinskog rata pobjegao pred medvjedom s položaja i tako nije spriječio četnički napad. No, ne samo da je Marinko očito pretjerao u tumačenju vlastite odgovornosti, nego i sudjelovanje protagonista u borbi pri povratku u domovinu nije moguće jer je rat davno završio. Osim toga na sceni su samo dva glumca, s pravom uvjerena da svojim interpretatorskim umijećem vrhunskog teksta mogu ne samo do suza nasmijati gledatelje nego i osvojiti njihova srca. Možda je predstava tako zamišljena da bi jednostavnije putovala, a možda su i aktualizacija i stavljanje naglaska na komičnu stranu teksta napravljeni baš zbog toga da bi se lakše komuniciralo s publikom kojoj je predstava namijenjena, međutim ta pojednostavljenja strukture teksta ipak ga nisu značenjski osiromašila, prvenstveno zbog sjajnih glumačkih interpretacija.
  
  Danko Ljuština u početku svog Marinka prikazuje kao rezigniranog, priprostog čovjeka koji previše pije, da bi postupno - i to u situacijama u kojima virtuozno postiže kontrast, ubacio u komičnu situaciju nekoliko ozbiljnih rečenica, što i njegovo lice i cijeli prizor obogaćuje čitavim nizom nijansi drugačijeg smisla. Vedran Mlikota pak komičnost uvjerljivo gradi na nekim kontrastima Cincove osobnosti – on je tipičan patrijarhalno odgojen muškarac koji ima niz ponekad i vrlo inventivnih ideja, ali je istodobno i naivan u procjeni i svoje situacije i drugih ljudi. Ipak uspjehu predstave najviše pridonosi vidljivo uživanje u zajedničkoj igri, koje glumce vodi do poistovjećivanja s protagonistima, tako da su u programskoj knjižici predstave kao redatelji upisani Cinco i Marinko.
  
  Iako se i u ovoj, kao i u nizu predstava koje su u posljednje vrijeme režirali sami glumci, spominje neprijeporna činjenica da je kazalište počelo s predstavljačem i gledateljem, a i danas su to jedina dva elementa bez kojih ne može postojati, ipak redatelji mogu značajno pomoći i u predstavama koje su prvenstveno glumačke. Ovdje je međutim vidljiva sinergija vodila interprete tako da je ritam predstave bio besprijekoran, a to što su tragični elementi potisnuti potpuno u pozadinu nije rezultiralo osiromašenjem značenja. Dok su ranije izvedbe i film tragikomedijom i groteskom gradili kontrast prema komičnom i tako stvarali složenu sliku društva i vremena svog nastanka, kod Ljuštine i Mlikote niz komičnih obrata s diskretnom naznakom tuge oblikovali su izvanredno dojmljivu sliku pojedinca u unaprijed propalom pokušaju da izbjegne i prevari ne samo smrt nego i mehanizme koji lome individualnost, pa zato ova predstava može potpuno zadovoljiti i zahtjevnu publiku.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 22. lipnja 2010.

Piše: