Fantastični razmjeri falsifikata

34. dani satire, Zagreb 4. –19. lipnja 2010.: Beogradsko dramsko pozorište, Goran Marković, Falsifikator, red. Goran Marković

• 
  Povodom dvadesetogodišnjice pada berlinskog zida, simbola raspada socijalističkog bloka, jednog od najznačajnijih događaja u povijesti Europe nakon Drugoga svjetskog rata, njemački Goethe institut je u petnaest zemalja pokrenuo kazališne projekte pod zajedničkim naslovom Poslije pada koji su bili usmjereni na autorsko sagledavanje krajem Hladnog rata iniciranih društvenih i političkih promjena u svakoj od odabranih zemalja. Izbor Gorana Markovića, velikog filmskog autora (koji se povremeno uspješno bavi i kazalištem) u Srbiji bio je vjerojatno potaknut i činjenicom da je upravo on bio filmaš koji je najkritičnije prikazao negativne pojave u svojoj domovini, posebice za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića u iznimno dojmljivim filmovima Urnebesna tragedija (1995), Srbija godine nulte (2001), Kordon (2002) i Turneja (2008).
  
  Međutim, možda i stoga što je u navedenim filmovima iscrpio sugeriranu temu, vratio se u vrijeme prije pada berlinskog zida, doba kada su SFR Jugoslavija i njezin predsjednik Tito bili u punoj snazi, pa im niti jedan od prvih masovnijih protesta – studentske demonstracije 1968. nisu uspjele zadati ozbiljnijih problema, dijelom i zbog Titove nevjerojatne političke sposobnosti i lukavosti da se prividno stavi na stranu studenata u borbi protiv crvene buržoazije (tadašnje varijante bespravnog bogaćenja podobnih) i tako otupi svako ozbiljnije i brojnije suprotstavljanje svojoj (i partijskoj) autokratskoj vladavini. Međutim, iako se i taj događaj usput spominje u predstavi, lociranje baš u tu godinu protagonistove nevjerojatne, ali zato izrazito simbolične a pritom i dramatične pojedinačne sudbine, ima i drugih razloga. Nisu pritom zanemarive niti emocije prisjećanja na mladost tada dvadeset dvogodišnjeg Gorana Markovića, studenta prestižne filmske akademije FAMU u Pragu. Posljednji su to dani Praškog proljeća i nade da će tamošnji socijalizam s ljudskim licem pomoći u stvaranju boljeg svijeta i trajnijeg mira. Stremljenje pravednijem ustrojstvu svijeta i čitavog ljudskog društva podgrijavaju i studentski nemiri diljem Europe – od Pariza i Njemačke do Poljske i Jugoslavije, što mladim ljudima, pa vjerojatno i Markoviću, daje dodatnu energiju i smisao njihovim nastojanjima da nađu smisla svom životu, uz ostalo i angažmanom u revolucionarnim gibanjima.
  
  Pogled na vrijeme vlastite mladosti ipak nije određen nostalgijom, iako ona često Markoviću i na filmu i u kazalištu (pa djelomice i ovdje) omogućuje stvaranje autentične i dojmljive atmosfere izabranog mjesta i vremena. Ovdje to naglašava i prikazivanje izblijedjelih kopija filmskih žurnala iz 1968. – uglavnom s isječcima u kojima se pojavljuje predsjednik države, a potencira ga i (možda previše očito) scenografsko rješenje Miodraga Tabačkog koji je pod pozornice prekrio ogromnom zvijezdom petokrakom. Sve to pomaže autoru u stvaranju uvjerljivog okvira priče o falsifikatoru Anđelku koji krivotvori svjedodžbe i diplome da bi raznim ljudima, čak i onima koje jedva poznaje, omogućio zapošljavanje na mjestima za koja nemaju odgovarajuće školske kvalifikacije. Anđelko, direktor provincijske škole (također zahvaljujući diplomi koju je sam krivotvorio) to ne radi zbog zarade nego iz iskrene želje da pomogne ljudima u rješavanju egzistencijalnih problema. Kao što se često događa kod Markovića, ta bizarna neobičnost utkana je u niz svakodnevnih situacija da bi tek postupno zadobila važnost koja čitavo djelo potpuno odmiče od realizma prema iznimno dojmljivom samosvojnom filmskom ili kazališnom svijetu koji tom svojom neobičnošću i originalnošću korespondira na simbolički način s nekim bitnim određenjima svijeta u kojem živimo.
  
  Tako i Falsifikator (možda čak donekle presporo) počinje kao niz često i banalnih, najčešće pomalo smiješnih prizora iz Anđelkove svakodnevice i tek nijansirana gluma Tihomira Stanića – izvanredno uvjerljivog u interpretaciji neobičnog spoja vještine i naivnosti koja kulminira njegovom tek na kraju komada poljuljanom vjerom u Titovu nepogrešivost – uspijeva zadržati pozornost gledatelja u situacijama koje nisu posebice atraktivne, ali su nužne kao kontrapunkt kasnijim zbivanjima. Prava uzbudljivost Falsifikatora započinje u trenutku kada protagonistov prijatelj (efektna epizoda Daniela Siča) prijavljuje da ljubavnik vlastite mu supruge ima lažnu diplomu veterinara. Od tog trenutka Anđelko mora napustiti svoj dotadašnji život i ovisiti o pomoći onih kojima je nekada pomogao i koji će ga na kraju dovesti do zatvora koji je nasuprot ružičastoj slici Jugoslavije njena potpuna suprotnost. S tim protagonistovim nevoljama i predstava dobiva silan zamah i postiže pravi ritam u nizanju efektnih dramskih situacija koje su ponekad i na rubu groteske, što pruža priliku glumcima za niz vrlo dojmljivih minijatura, među kojima se posebice ističu Miodrag Krivokapić kao dugogodišnji zatvorenik – informbiroovac i Slobodan Čustić kao zvjerski nasilan zatvorski čuvar Kangrga. Tek kada u zatvoru nakon dobronamjernih pokušaja da olakša položaj svojim supatnicima konačno spozna kako su njegova vjerovanja u ljudskost i ispravnost postojećeg društvenog sustava i njegovog vođe bila pogrešna, a i da su njegove dobre namjere u proizvodnji falsifikata bile jednako tako fatalne, Anđelko će se naći na slobodi, jer je svojim krivotvorinama tolikim ljudima omogućio napredovanje da se postavlja pitanje ima li ikoga čija egzistencija ne počiva na falsifikatu i nije li i postojanje čitave države u koju su svojedobno mnogi vjerovali bila potpuna opsjena i laž.
  
  Prema autorovim riječima, upravo je iz postavljanja takvih pitanja samome sebi i nastala ova predstava koja visokim vrijednostima ostavlja dubok dojam na publiku zato jer nije programatska s pojednostavljenom porukom nego svog protagonista falsifikatora prikazuje kao nesretnog i nespretnog čovjeka dobrih namjera koje vode u pakao, te tako stvara svoj kompleksan svijet koji gledatelja navodi na razmišljanje o prikazanom i oblikovanje vlastitih stavova.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 14. lipnja 2010.

Piše: