Zamke primitivizma

34. dani satire, Zagreb 4. –19. lipnja 2010.: Narodno pozorište Sarajevo, Jean-Baptiste Poquelin Molière: Građanin plemić, red: Lary Zappia

• 
  Kada se upale svjetla pozornice, njome u atraktivnoj scenografiji Vesne Štrbac dominira velika središnja prozirna konstrukcija – nešto između akvarija, kaveza i umjetničke instalacije, što predstavlja glavno mjesto boravka bogatog gospodina Ž. (u Molièreovom originalu gospodina Jourdaina) u komičarski iznimno efektnom tumačenju Mirvada Kurića. Već originalno zamišljene i izrazito smiješne teškoće u održavanju i funkcioniranju tog prostora, a i u ulaženju i izlaženju iz njega, ukazuju na izolaciju – ne samo tjelesnu nego i duhovnu, naslovnog junaka jedne od brojnih komedija francuskog klasika tog žanra u kojima protagonist zaluđen svojim bogatstvom i umišljenom posebnošću troši novac na kojekakve ludosti, lakomisleno uništavajući ne samo svoj položaj nego i čitavu obitelj, jer će se oko takvog opsjednutog bogataša uvijek naći laskavci koji će ga nastojati opelješiti.
  
  Ovdje će to biti osiromašeni grof D. (Dorante) u vrlo suzdržanoj i odmjerenoj interpretaciji Ermina Sijamije koji je upravo zbog potpuno oprečnog načina glume dostojan antagonist. On posuđuje novac od Ž. da bi osvojio markizu koju pritom obećava Ž-u ciljajući na njegovu pomamu da se izdigne iz svojega građanskog sloja u plemstvo. Obitelj ni u ovoj komediji neće sama uspjeti uvjeriti protagonista kako teško griješi, pa će tako Ž. odbiti dati ruku svoje kćeri mladiću kojeg ona voli, jer želi da se uda za plemića. Da bi se spriječilo potpuno rasulo obitelji trebat će, kao i inače kod Molièrea, pomoć dovitljivaca, ovdje (što također nije rijetkost) slugu. Iako će ključnu ulogu odigrati mladićev sluga (ponešto sputani Aldin Omerović), pravi pokretač duhovitih obrata bit će temperamentna Sanela Pepeljak u ulozi Ž-ove sluškinje i kćerkine saveznice koja će bez dlake na jeziku s mnogo duha upozoravati na pravo stanje stvari.
  
  Larry Zappia afirmirao se ponajviše zahvaljujući nizu atraktivnih riječkih predstava (a uspješno je režirao i u susjednim nam državama) i ovdje je ne samo kao redatelj nego i kao adaptator teksta pokazao sklonost radikalnom modernizmu. Tako je od Molièrea ostao samo okvir znatno skraćene fabule, a i njegovi su dijalozi povremeno modificirani da bi se i time postigla aktualnost predstave koje je radnja prebačena u današnje vrijeme, o čemu uz suvremenu scenografiju donekle govore i kostimi Vanje Popović koji na duhovito karikiran način donose pankerski reinterpretirane kostime Molièreova vremena. Ipak, za smisao sarajevske izvedbe Građanina plemića vjerojatno je važnija Zappijina odluka da iz zbivanja izbaci jedno ne baš nevažno lice – gospođu Jourdain, što ukazuje da se redatelj bitno udaljava od čestog autorovog postupka – prikazivanja rasapa obitelji kao odraza ili posljedice problema postojećeg društvenog sustava. Ta je Zappijina aktualizacija strukturalno važnija od osuvremenjenih vizualnih atrakcija ili skraćivanja imena protagonista na inicijale (kao kod važnih osoba u Sjedinjenim Državama i u američkim filmovima).
  
  Ona ujedno objašnjava izbor za Molièrea ne toliko reprezentativnog Građanina plemića, jer protagonist izravno asocira publiku na mnoge skorojeviće iliti tajkune koji nas okružuju i u mnogome nam određuju životne uvjete. Iako bi možda ponetko zamjerio redatelju i adaptatoru igranje na prvu loptu u prilagođavanju našem vremenu jednog od najvećih komediografa u povijesti svjetskog kazališta, treba naglasiti da je Molière – osim što je bio vrhunski pisac, bio i kazalištarac (redatelj, glumac) potpuno uronjen u teatar svog vremena i prilagođavao je i svoj način pisanja, inscenacije, glumačke kreacije, a i svoje adaptacije velikih prethodnika od Plauta do Tirsa de Moline senzibilitetu i zahtjevima publike. Zato niti njega ne treba tretirati kao nedodirljivog (a to bi barem djelomice značilo i neživog) klasika, pa se ne treba pitati je li Zappia imao pravo radikalno modernizirati i bitno mijenjati Molièreov tekst nego je li njegov postupak rezultirao uspjelom predstavom.
  
  Ako je suditi po pljesku nakon izvedbe u zagrebačkom Kerempuhu, a i po nizu scena koje su izazivale smijeh gledatelja, radi se o uspjeloj populističkoj predstavi čijem su uspjehu posebno pripomogli vizualno zanimljiva scena, brz ritam, vrlo dobre glumačke interpretacije glavnih likova, a i naglašeno komična karikaturalnost epizoda, posebice učitelja glazbe (Amra Kapidžić), plesa (Riad Ljutović), mačevanja (Dženita Imamović) i filozofije (Aleksandar Seksan). Ipak, iako je i Molière koristio i grotesku, farsu i karikaturu, ali ne toliko mnogo kao Zappia, čini se da je redatelj baš takvim podilaženjem publici, koje je povremeno dolazilo i na rub vulgarnosti, zapravo promašio glavnu zamisao predstave. Izrugivanje karakteru novopečenog bogataša ide u smjeru takvog pretjerivanja da taj nespretni i nesretni gospodin Ž. prestaje sličiti suvremenim tajkunima koji se znatno manje trude da nešto nauče i da time makar i pogrešno steknu poštovanje u sredini u kojoj se kreću. U društvu u kojem je glavni kriterij vrijednosti novac, zapravo oni nameću svoj primitivizam kao važeću normu, a takav primitivizam prikazuje i Zappijina interpretacija Građanina plemića. Ono što pritom ostaje dvojbeno jest prikazuje li predstava takav primitivizam kritički ili mu se uz iskreni osmijeh i sama predaje.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 10. lipnja 2010.

Piše: