Politički teatar ili pamflet?

Zagrebačko kazalište mladih: Buđenje proljeća (po motivima drame Franka Wedekinda), red. Oliver Frljić

• 
  Oliver Frljić vjerojatno je najnagrađivaniji hrvatski mlađi redatelj koji je režijsku invenciju i umijeće pokazao u širokom rasponu od predstava za djecu do onih koje su poput Bakhi ili Turbofolka izazivale i kontroverze, ali kojima je suprotstavljanje pomoglo da se i svjetonazorno i kazališno potpuno afirmiraju. Njihovi su pobornici te predstave iskoristili za nimalo nježan obračun s neistomišljenicima (proglašavanima konzervativcima i desničarima s fašističkim sklonostima), a od Frljića su stvorili ikonu modernizma i krunski dokaz ispravnosti prilično dvojbene ideje da kazalište može mijenjati svijet.
  
  Buđenje proljeća trebalo je biti još je jedan dokaz valjanosti takvog stava. Frljić je ovdje ne samo redatelj i scenograf nego i adaptator koji zapravo postaje potpuni autor drame, jer od Franka Wedekinda i njegovog za kraj devetnaestog stoljeća šokantnog komada uzeo tek nekoliko prizora koji služe programatskom stvaranju političkog kazališta koje bi svojim sagledavanjem suvremenih političkih i društvenih problema danas trebalo provocirati barem toliko koliko je to Wedekindu uspijevalo u građanskom društvu carske Njemačke na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće pričom o represiji tog društva (potpomognutog protestantskom crkvom) nad četrnaestogodišnjacima, od kojih će djevojčica umrijeti od nestručno izvedenog pobačaja, jednako mladi nesuđeni otac njezinog djeteta, ateist i najbolji đak u razredu, završiti u popravnom domu, a njegov se prijatelj zbog loših ocjena i očevih prijetnji ubiti.
  
  Na deklarativnoj razini Frljić uspijeva šokirati krajnjim pojednostavljenjima i izravnim izricanjima poruka od samog početka, pa već u prvim rečenicama Sreten Mokrović kao narator koji spaja najžešće Wedekindove prizore u kratki pregled fabule prilagođene našem današnjem društvu objašnjava kako pravo kazalište mora imati neprijatelja, pa je zato „ovo predstava koja zna svog neprijatelja. A mi znamo da je naš neprijatelj Katolička crkva.“ Zbog toga su protestantske svećenike iz originala na sceni zamijenili katolički, dok je Crkva još više no kod Wedekinda odgovorna za represiju koja je ovdje ilustrirana stalnim ustrajavanjem na pedofiliji svećenika, kojoj kontrapunkt predstavljaju preko zvučnika čitani tekstovi o sporazumima između Republike Hrvatske i Vatikana kojima Crkva dobiva ne samo velika sredstva nego i bitnu ulogu u odgoju djece i kreiranju standarda morala (od zabrana pobačaja do proglašavanja homoseksualnosti bolešću).
  
  Doduše, pomalo je neobično da redatelj koji je prije Akademije dramske umjetnosti diplomirao filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu Crkvu određuje isključivo prema njenim negativnostima, što na svršetku predstave kulminira pretvaranjem crkvenog križa u kukasti. A ista takva jednostranost (što je još pogubnije za predstavu) prisutna je i u gradnji likova, pa sjajni glumački ansambl ZKM-a koji igra s punom snagom i energijom te potpunim pristajanjem na redateljevu viziju tek u rijetkim trenucima uspijeva likovima koje tumači dati nešto kompleksnosti i ljudskosti i izvući ih iz shema koje služe za ilustraciju izravno izrečenih stavova. Takav plakatni ili čak pamfletski ton predstave s gotovom porukom teško može navesti bilo kojega gledatelja da razmišlja ili čak stvara svoj odnos prema viđenom na pozornici i društvu koje bi ona trebala prikazati, pa ni poredbe s Brechtovim V-efektom ne stoje, jer umjesto gledatelja koji će se aktivno odnositi prema onome što vidi, Frljić želi publiku koja će se bespogovorno složiti s njime. Zato u programskoj knjižici predstave upozorava: „Ako ... vrijeđamo vaše vjerske osjećaje, ako želite objektivnu predstavu koja će grijehe crkvenih struktura amnestirati u ime neke više istine koja je toj crkvi, njenoj grješnosti usprkos, povjerena da je objavi, možete izaći odmah.“
  
  A da pravljenje politički angažirane umjetnosti samo za istomišljenike nema puno smisla, jer dopire do onih koji i bez potpore takvih djela vjeruju u iste stavove, shvatio je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća (desetljeća u kojem se rodio autor ovog Buđenja proljeća) veliki Jean-Luc Godard koji je nakon studentskog bunta 1968. radio ekstremno ljevičarski angažirane filmove. Ustanovio je naime da njegovi stavovi, bez obzira na zanimljivost filmskog izraza, dopiru samo do uskog kruga gledatelja koji dijeli njegova uvjerenja, pa je stoga krenuo drugim putem, stvarajući znatno složenije filmove.
  
  Tako bi nakon ovog Buđenja proljeća u kojem ima i scenski efektnih prizora koji potvrđuju nadarenost redatelja, ali i predstave koja je u službi ideja koje svojom pojednostavljenošću ne nadilaze okvir kratke novinske polemike, Frljić mogao razmisliti da svoje umijeće usmjeri prema onome što mu bolje ide – stvaranju kazališta, a ne političkih pamfleta.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 26. svibnja 2010.

Piše: