Zabavno glumačko nadigravanje

Teatar &TD, Zagreb: Bojan Mucko (dramaturg-antropolog), In Camera, red. Dario Harjaček

  • Teatar &TD, Zsgreb: Bojan Mucko (dramaturg-antropolog), In Camera, red. Dario Harjaček 
    In camera je projekt koji se najavljuje kao izvedba koja spaja kazalište i film, nadahnuta jednim od brojnih filmskih remek-djela Luisa Bunuela – meksičkim Anđelom uništenja iz 1962, a jedna od postmodernističkih igrarija je svakako i to što se ne navodi ime pisca teksta nego je kao dramaturg-antropolog naveden Bojan Mucko kojemu nije strano povezivanje raznih, ne samo umjetničkih područja. Doduše možda se, primjereno zamisli komada, željelo sugerirati da je on dramaturški uobličio glumačke improvizacije, te kao antropolog iz njih izvukao ono karakteristično za ljudsku vrstu. Međutim tekst djeluje vrlo čvrsto i nepromjenjivo, pa je odrednica dramaturg možda došla iz ironičnog odnosa prema sve češćoj zbrci u medijima (ali ne samo u njima) kod razlikovanja dramatičara (autora teksta) i dramaturga (koji tekst priređuje za određenu predstavu). I konačno, možda se time htjelo zametnuti trag piscu teksta, jer upravo je on glavni problem ove inače zabavne predstave.

    Tekst iz Anđela uništenja preuzima temeljnu situaciju grupe ljudi koja u jednom trenutku ne može napustiti određeni prostor. Kod Bunuela dvadesetak pripadnika bogate buržoazije ne može izaći iz raskošnog glazbenog salona u vili, u &TD-ovoj predstavi četvero glumaca ne može napustiti pozornicu na kojoj probaju komad o glumcima koji ne mogu napustiti pozornicu. I kod Bunuela i kod Mucka i Harjačeka pojedine se situacije višekratno ponavljaju, ali je smisao ponavljanja potpuno različit. Kod Bunuela ironično prikazani rituali gornjeg građanskog sloja jedan su od bitnih elemenata prikaza problema društva sredine prošlog stoljeća, dok su u In camera najčešće uobličeni kao proba u kojoj se potpuno prirodno pojedine scene ponavljaju dok se precizno ne pronađe najbolji način njihove interpretacije.
    Teatar &TD, Zsgreb: Bojan Mucko (dramaturg-antropolog), In Camera, red. Dario Harjaček
    U tome glumački kvartet – Ana Karić, Darko Japelj, Dean Krivačić, Maja Katić ostvaruje fascinantne gradacije od suspregnutog realističkog oblikovanja likova i njihovih reakcija do prenaglašenih ali ipak uvjerljivih i vrlo dojmljivih interpretacija, posebice u uvodnoj sceni u kojoj su ponavljanja gledatelju još novost i u kojoj se saznaje da glumci ne mogu izaći iz prostora igre kojeg su scenografi Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić funkcionalno oblikovali – da može djelovati i kao salon i kao scena stavivši jarkim svjetlom snažan naglasak na otvorena vrata u dnu pozornice koja odolijevaju pokušajima izlaska.

    Značenjskoj slojevitosti trebala bi pridonijeti i nesigurnost protagonista jesu li oni glumci koji su se na privatnoj proslavi našli u situaciji bez izlaza ili su glumci koji glume da su privatne osobe ili su pak glumci koji glume glumce itd. Ana Karić svakoj od varijanti daje zaseban život ispunjen snažnom glumačkom energijom, Dean Krivačić ponekom nijansom elegantno i s dozom ironije prelazi iz jednog tumačenja u drugo, Darko Japelj karikira (možda ipak previše slično) sve pojavnosti, dok Maja Katić posebne efekte postiže tako da iz potpune odsutnosti ulazi u neku od glumačkih virtuoznosti. Najveća vrijednost režije Darija Harjačeka jest da uspijeva održati brz ritam i cjelovitost predstave, sugestivnost atmosfere, a prije svega učinkovito uskladiti raznovrsne glumačke pristupe te tako zabaviti gledatelje.
    Teatar &TD, Zsgreb: Bojan Mucko (dramaturg-antropolog), In Camera, red. Dario Harjaček
    Iako i te domete treba cijeniti, In camera ipak ne uspijeva oblikovati neke teme koje ostaju tek kao naznake i pokušaji – položaj kazališta u suvremenom svijetu, pitanje identiteta i čovjeka i glumca, odnos privida i zbilje. Većinu dubljih značenja koja su tek dodirnuta tijekom predstave briše neinventivni svršetak predstave u kojoj glumci mogu napustiti scenu kada usklade svoja vremena da bi mogli imati dovoljno proba za skorašnju premijeru. Takvo pojednostavljenje i prizemljenje možda može jedino izazvati pitanje o tome zašto se zbog realističnog razrješenja na sceni kao likovi nisu pojavili redatelj ili producent, a i zaključak da poigravanje s izvanrednim djelom (ovdje je to Bunuelov Anđeo uništenja) mora zadržati barem dio genijalnosti predloška, što nije lako postići, pa i nije čudo da se to u predstavi nije dogodilo.

    © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 25. svibnja 2010.

Piše:

Tomislav
Kurelec